Višnja Slavica Gabout
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
.
Vizije i sjećanja
/Od 1. do 14. srpnja 2008. godine/
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Slikarstvo Ladislava Šošterića čudesan je spoj elemenata metafizičkog, magičnog i nadrealnog. Odnjegovano na figuraciji i uz nju čvrsto priljubljeno, ono se međutim s njezinom realnošću intrigantno poigrava, stalno pomičući i zamućujući granicu spoznaje između sna i jave, između sadašnjosti i prošlosti, svijesti i podsvijesti, stvarnoga i prividnoga. Ipak, motivi su tu klasični – i na prvi pogled se čine realni: vedute, mrtve prirode i krajolici. Ali onda se pojave neki izmišljeni ambijenti i mitološke scene, pa se sve okrene fantaziji, premještajući se iz područja logičkog i stvarnog u područje alogičkog i nestvarnog. Pred gledateljem kao da se rastvore prizori poput onih na kazališnoj pozornici, s nekom mistikom prostora i usporenošću vremena. Vremena čiji je ritam podešen drukčije, pa unutrašnji životni sat polako i melankolično otkucava u tišini. Tako, p remda se sve na prvi pogled čini opipljivim i prepoznatljivim – sve je nekako drugačije. Sve je snovito i magično, jer je gledano iz drugoga, „pomaknutoga“ kuta. I gledano je nekim pogledom udaljenim od stvarnosti. Pogledom poetskoga nadrealizma i osebujnoga magičnoga realizma, koji transformira viđeno i doživljeno u nestvarno i irealno.
Čudesne su Šošterićeve slike. U njih je pozvana zbilja, ali se u njima nastanila i iluzija. U tim slikama se naizgled zrcali stvarnost koja okružuje autora – ali samo naizgled, jer su one odraz njegove intime; njegove unutrašnjosti i emocija. Zato u svojim slikama Šošterić gradi prostore i odbrojava vremena po nekim samo sebi znanim zakonitostima, a elemente vidljivoga svijeta kombinira i interpretira na svoj način. Gotovo je uobičajeno da u njega uvijek neki detalj „poremeti“ logiku događanja, pa se značenje „ukosi“ i usloji aluzijama, simbolikom i asocijacijama. A kad je riječ o detalju, valja tu naglasiti izuzetno Šošterićevo metjersko majstorstvo i njegovu težnju prema zanatskoj perfekciji, pri čemu mu je jednako važna i cjelina i svi njezini i najmanji dijelovi. On svoje slike gradi tako da brižljivo i minuciozno razrađuje svaku pojedinost, islikavajući je profinjenim, prigušenim, utamnjenim tonskim suglasjima. Zbog toga je njegova ruka disciplinirana, kompozicija strogo artikulirana, a izvedba maksimalno likovno pročišćena i kultivirana.
Likovna kritika je već odavno zamijetila kako „porijeklo Šošterićeve umjetnosti treba tražiti u njegovoj okolini (svojevrsnoj stopljenosti s krajem) i u njegovoj velikoj ljubavi prema starim majstorima“, koji su mu cijeloga života bili velikim uzorom. Zamijetila je odavno i važnost koju pridaje svakoj etapi svoga slikarskoga posla i svakome detalju: brižljivome odabiru motiva, te njegovoj pažljivoj razradi, promišljenom odabiru tonova boja, kao i efektima svjetla na njima. Jer Šošteriću je važno što slika - i kako slika. Ono što mu nije važno je izgleda li taj njegov klasično izbrušeni likovni jezik nekome arhaično ili ne. Svoga izričaja i svoga pristupa on se uporno drži cijeloga života, stvarajući u intimi svoga atelijera slikarstvo danas potpuno izmaknuto iz svih avangardnih tokova. Stvarajući vječno zadubljen u svoja chiaroscura, svoje prigušene tonove, svoje iluzionističke prostorne prodore i svoje poetsko-fantastične priče. I baš previše ne brinući o tome je li „u trendu“, ili ne. Štoviše, sam govoreći kako „to što on slika više nije moderno i kritiku ne zanima“. No, je li baš tako? ...
