Uvodnik
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Lijepa li si...
U želji da se i sama uvjerim u to medijski toliko nametnuto opasno Thompsonovo ustaštvo, uputila sam se s obitelji na njegov koncert na Trg svih hrvatskih pobjeda.
Priznajem, bila sam vrlo znatiželjna, jer su me medijski izljevi mržnje vučjeg čopora toliko napalili da sam uživo htjela doživjeti to grozno Thompsonovo ustaštvo. Na žalost, koncert je zbog prirodnog nevremena i vjerojatno zbog nevremena koje se događalo iza pozornice počeo sa znatnim zakašnjenjem.
Golema masa od, kako su neki izbrojali, preko 120 tisuća ljubitelja Thompsonovih pjesama, dostojanstveno je čekala pojavljivanje svoga ljubimca – Marka Perkovića Thompsona.
Zbog nekih drugih primarnih obveza umalo sam napustila svoje društvo i nisam više htjela čekati Thompsonov izlazak na scenu.
Na svu sreću, na nagovor moga oca Marka („ izdrži i uvjeri se“ ), ostala sam.
Danas sam zbog toga sretna, jer valjalo je nazočiti tom vulkanu sreće kada se Thompson konačno pojavio pred zagrebačkom publikom.
Trg svih hrvatskih pobjeda jednostavno je eksplodirao od sreće.
Tijekom koncerta sve je bilo za pet.
E, šipak, ipak nije, jer je netko između 120 tisuća sretnih Hrvata, prošvercao nekog ujkana koji je na veliku sreću hrvatomrzaca sve to pokvario.
I od kada je taj jadnik otkriven ili, “na braći prijateljima svojstven način”, ubačen u mnoštvo sretnih Hrvata, hrvatski državni vrh i stranačke vođe ne znaju za sebe.
Strasti su iznenada izmakle kontroli i zdravoj pameti toliko da se i predsjednik RH Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader na svečanoj sjednici Vlade na Dan hrvatske državnosti, 25. lipnja, hrvatskom narodu obraćaju s temom njima toliko dragog ustaštva.
Na sve to mogu samo reći – sramota!
Umjesto da govore o uspjesima kojih, na žalost, nema mnogo ili o nezaposlenosti, inflaciji, visokim cijenama i našoj prezaduženosti, gospoda predsjednici Države i Vlade dodvornički posežu za vrlo aktualnim slovom U.
Jadno naše malo i veliko slovo U, koje ti nepravde doživljavaš!
Nakon svih napada na Thompsona, na njega sam počela gledati kao na simbol jednog prohujalog vremena i vapaj moga naroda zbog izgubljenog dostojanstva u prostoru na kojem živimo i djelujemo. Pitam gospodu političare, zar je doista grijeh diviti se čovjeku koji voli Boga i svoj narod.
Svaki narod na svijetu ima pravo slušati domoljubne pjesme, pa zašto ne bismo to mogli i mi? Većina naših glazbenika pjeva o ljubavi, maslinama i vinu. Zašto netko ne bi pjevao i o ljubavi prema našoj domovini i patnji i vjekovnim težnjama njenih ljudi, o obiteljskim vrijednostima, tradiciji i legendama iz našeg naroda? Miroslav Škoro također se na svoj način kroz glazbu bori za dostojanstvo hrvatskog naroda i njegovo pravo na domoljublje. Zar smo i to pravo izgubili? Nikada do sada nisam znala da je domoljublje grijeh. U godinama Domovinskog rata život je bio stao i čekali smo bolje dane. Danas su ti dani tu, a koliko su doista bolji znamo svi mi koji dijelimo ovo vrijeme i ovaj prostor. Nakon svih patnji našeg naroda, svjetski moćnici oduzeli su nam pravo na dostojanstvo i domoljublje, što smatram krajnje sramotnim i poražavajućim. Iritantna mi je ta priča o nekakvom ustaštvu i nekakvim slovima U na kapama nekih pojedinaca. Izoliranih slučajeva zastranjivanja bilo je i bit će svugdje u svijetu. To je teško spriječiti, ali se slažem da se takvi ispadi moraju onemogućiti. No, ipak, pitam se kako to da Nijemci nisu izbacili slovo N iz svoje abecede zbog nacizma? Trebamo li mi izbaciti slovo U iz naše abecede? Očito da. Etiketirani smo od strane naših neumornih neprijatelja s očito „odličnim“ diplomatskim PR-om kao ustaška država i svako domoljublje nam je zabranjeno s obzirom na mrlje iz povijesti koje su u svijetu istaknute kao najistaknutiji dio našeg branda. Jadni mi i naši pravi PR-stručnjaci koji dopuštaju takvo brandiranje naše države u 21. stoljeću. Ljudi se boje reći svoje mišljenje, boje se politički izjašnjavati, opredjeljivati, svi su nekako preplašeni. Koga se mi to bojimo i u ime čega? I tko to kroji našu sudbinu do te mjere da na glavnome zagrebačkom trgu ne možemo uživati u domoljubnim pjesmama? Tko je dopustio da cijeli narod nametnuto pati od nekakva kompleksa što ustaštva, što krvave partizanije, ovisno o taboru pred kojim je mikrofon. Političari su izludili narod s tim svojim pričama o klanjima po šumama i gorama, jamama i logorima inspirirani svojim osobnim revanšizmima. Težak je to teret za naš narod kojemu je iznad svega potrebno zajedništvo, a s tim ga pričama neće steći. Thompson se pjesmom bori za zajedništvo i ponos. On ni u jednoj pjesmi ne progovara jezikom mržnje. U bivšoj državi izjašnjavali smo svoje domoljublje na regionalnoj razini, a tako je ostalo i danas. U Zagrebu pjevamo Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene…, u Istri Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog, u Dalmaciji Dalmacija u mom oku, u Slavoniji Ne dirajtemi ravnicu… I tako dalje. Posebno je dirljivo čuti slavonske pjesme u Zagrebu, zagorske u Istri, dalmatinske u Međimurju… To je znak da sazrijevamo kao društvo i da postajemo svjesni vlastite homogenosti diveći se međusobnim različitostima. Polako shvaćamo da nam međusobna netrpeljivost unutar same države neće dobro doći. Thompson pjeva upravo o toj našoj izgubljenoj homogenosti, o Istri, Zagorju, Dalmaciji, Slavoniji… o cijeloj Hrvatskoj, o hrvatskom narodu i vremenu kada smo svi bili kao jedan – složni u želji da imamo svoju državu. Pjesma Lijepa li si vrlo je dobro prihvaćena u široj javnosti, čak i kod onih koji inače redovito ne slušaju Thompsonovu glazbu. Ne znam zašto bismo s većim zanosom pjevali Country roads, Ein bißchen Frieden, Lasciate mi cantare, Guantanamera, ili bilo koju drugu pjesmu na stranom jeziku koja nam je draga. Zašto bi nam one bile draže od neke naše hrvatske domoljubne pjesme koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih svjetskih domoljubnih pjesama te koja na svoj način predstavlja hrvatski brand, baš kao što to na svoj način čine dubrovačke zidine, Plitvička jezera, Dioklecijanova palača, šibenska katedrala, pulska arena, zagrebačka katedrala, naši pisci, likovni umjetnici, kipari, dizajneri i svatko od nas na sebi svojstven način. Mi smo vječni krivci za sve i stalno dobivamo nove zabrane, packe i prigovore od strane svjetskih moćnika potpomognutih lokalnim političkim poslušnicima i dežurnim huškačima iz vučjegčopora. Imamo li danas pravo na svoje ja, tj. svoje MI, ili imamo pravo izraziti to svoje MI samo kada je u pitanju sport? Naši mnogobrojni i na tisuću načina kreativni navijački rekviziti, kojima smo se okitili za vrijeme utakmica naše nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu, bili su najbolja metafora onoga za čim narod žudi, a to je izgubljeno zajedništvo i pravo na hrvatski ponos. Svaka čast zagrebačkim hip hoperima Neredu (Srce vatreno), Connectu i Zaprešić Boysima (Samo je jedno) te Biliću i njegovom bendu Rawbauu (Vatreno ludilo) na odličnim navijačkim pjesmama koje smo s velikim ushitom pjevali za vrijeme ovoga europskog prvenstva, a sigurna sam da ćemo te pjesme zadržati u memoriji i za sve sljedeće pobjede naše reprezentacije. Kako smo samo brzo naučili sve riječi tih navijačkih himni i kako smo se svi kao jedan ponovo okupili na našim ulicama i trgovima u kockastim dresovima, u navijačkom zanosu i transu ljubavi prema svojoj domovini, a ne prema ustaštvu.
Upravo zbog toga, neka svi ti aparati za gušenje hrvatskog dostojanstva budu samo dodatna inspiracija našim sportašima da postižu nove svjetske uspjehe, jer nam tada nitko neće moći osporiti našu sreću i hrvatski ponos. Naši sportaši i njihovi uspjesi jedini su trenuci zajedništva i ponosa koje si u ovom trenutku preživljavanja možemo priuštiti. Tu svjetski moćnici ništa ne mogu. Doduše, mogu nas iznervirati, ali nas neće slomiti.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
