Zdravko Tišljar
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
Igra sa sretnim završetkom
/Od 21. svibnja do 06. lipnja 2008.godine/
Piše
Božica JELUŠIĆ
Ulazak u umjetnički atelier uvijek predstavlja krajnje osobno iskustvo i spada u domenu povlastica. Tu se isprepliće dnevni život i stvaralačka praksa, otkrivajući sva lica jedne osobnosti, koja znade biti višeslojna i teško obuhvativa na razini slučajnih dojmova. Proniknuće u skriveni smisao zatečenih artefakata zahtjeva vrijeme, opuštenost, smisao i volju za čitanjem znakova koje nam autor daje na raspoložbu. Zadatak je utoliko teži, ako je riječ o maštovitu, zaigranu čovjeku, neuklopivom u bilo kakav «činovnički» model ili rutinsku kolotečinu. Ima i takvih umjetnika: ovisnih o jednom pronađenom modelu, koji će po inerciji razvijati cijeli svoj vijek, tvrdeći da se radi o vjernosti «stilu». No, stil je vrhunski domet i stalna budnost, do točke kad više ne trebamo potpis i fusnotu, da bismo bili prepoznati u cijeloj lepezi vlastitosti i različitosti, proizišle iz neutažive radoznalosti ispitivača fizičkog i duhovnog okružja dostupnog čovjeku. O svemu tome razmišljamo ulazeći u atelier (ali i životni prostor!) ZDRAVKA TIŠLJARA, koji se skrasio na zagrebačkoj ALU, pretvorivši svoj kabinet u vrhunski atraktivno mjesto, svojevrsnu Aladinovu špilju ispunjenu «stvarima u preobrazbi», od kojih su mnoge utilitarne, praktične i lijepe, a druge pobudne za duh na razini pozitivne provokacije i vrhunskog, oslobađajućeg humora.
Na ovom mjestu, upućenu će gledatelju nužno pasti na pamet Rudolfov «kabinet čudesa»,ostvariv po monarhovoj želji tek s neizbježnim Arcimboldijem, koji pak bijaše «inženjer, graditelj strojeva, kostimograf, izrađivač maski», preteča kibernetike i autentični homo ludens,sposoban izazvati «estetičko oduševljenje koje je mješavina lijepoga, zastrašujućega i tajanstvenoga», prema definiciji Johana Huizinge. Izuzmemo li genijalne Leonardove «igračke» i naprave koje anticipiraju nedohvatno daleku budućnost, a poantirajući tek njegov osmokutni kabinet zrcala-optički labirint, ostaje nam da se ponovo naklonimo pregrijanoj mašti rečenog Arcimboldija, koji knjižničara gradi od knjiga, a svoga mecenu i vladara od zemnih plodova, u kakve će se sva bića pretvoriti, bili oni kraljevi ili prosjaci! Metafora sveprisutno u umjetnosti caruje, svijet se rastvara i razglobljuje, zrcaljenja traju, pa tako «posvuda ima zrcala i odbljesaka, izobličavanja i udvajanja», tvrdi Hocke.
Dakako, na toj crti arčimboldeskne tradicije naći će se i Remelli koji u 16. st. izumljuje «stroj za čitanje»,a potom bismo mogli tek okrznuti Kirchera ili Dalija, zamislivši se nad «intra atomističkim strojevima», kojima vlada njegova Gala Placida,sada već čista materija u pokretu i mijeni. Od nerazjašnjive Sfinge, te zagonetne konstrukcije staroga vijeka, do Duchampovih ready-made objekata, duh traži načina da se postigne concordia discords, sloga nespojivoga, u konačnici pretvorena u vizualnu atrakciju. Tako i naš umjetnik, u maloj hrvatskoj sredini prepoznat kao vrsni pedagog u području primijenjene umjetnosti (redoviti je profesor na studiju primjenjenje grafike na ALU ), paralelno razvija svoju osobnu priču, šireći podjednako granice grafičkog dizajna, kao i našu percepciju korisnog i uporabljivog, a koje ne mora nužno biti banalno, stereotipno i konfekcijsko.
Dapače, profesor će Tišljar u mnogim prigodama ironizirati banalnost luksuza, izvrćući je u oksimoron- luksuz banalnosti, kada statusni predmet poput glasovira pretvori u radni stol, slikarski stalak i postelju za likovnog radnika, ili još rječitije kad izgradi svjetiljku od grabljača, da bi prosječni srkači juhe mogli zahvatiti i nešto od božanske iskre, sakrivene u žarulji! U njegovoj igri, međutim, često se uključuje i stav i svjetonazor, i britak komentar naših djetinjastih euforija, pomame za novotarijama i tuđim modelima, pa tako postoji i «Instrument iluzionista-Veliki kaleidoskop», s uputom za uporabu: Za opserviranje europskog edena kroz hrvatski okular. Djelo je, nema dvojbe, ne samo mehanomorfna tvorevina, već samo po sebi sinteza mnogih ovodobnih jalovih rasprava i mudrovanja, kakva u čovjeku bude tek skepsu...
