Slava Raškaj
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
Slava Raškaj
/Od 29. svibnja do 03. kolovoza 2008.godine/
Piše Jasminka P OKLEČKI STOŠIĆ (Izvod iz kataloga izložbe)
Srednje dijete Vjekoslava i Olge Raškaj bila je djevojčica rođena u Ozlju gdje je i upisana u matičnu knjigu rođenih »Liber Proesens baptisatorum parochiae Trgensis« 1857-1877, svezak IV., fol.200, numerus curens 6, pod Nativimus: 2 Jannuarii, Nomen: Friderica, Slavomira, Olga. Po sačuvanim obiteljskim fotografijama, ali i po autoportretima koje je naslikala, vidi se da je bila prava ljepotica – pravilnih crta lica, duge plave kose i melankoličnog, sanjarskog pogleda. Nedugo po rođenju roditelji su primijetili, a liječnici potom potvrdili, da im je kćer gluha i nijema. Upravo zbog toga sve do danas ostala je, nažalost, upamćena ne kao naša vrhunska slikarica već kao jadna gluhonijema slikarica. Njezino djetinjstvo, za razliku od djetinjstva ostale djece, bilo je podređeno njezinoj tjelesnoj hendikepiranosti – zbog
nemogućnosti komunikacije s okolinom, napose vršnjacima, povlačila se u vlastitu samoću, u samoću svoje sobe, vrta uokolo obiteljske kuće, u samoću ozaljskog pejsaža. Tu je u gudurama i na proplancima, na potocima i rijekama, pronalazila utočište i smiraj, a u životinjama i bilju toga krajolika svoje nijeme sugovornike. I dok su njezini vršnjaci svoje osjećaje izražavali zvonkim smijehom ili tužnim plačem, Slava je svoje osjećaje izražavala rezbareći malim kuhinjskim nožićem crteže po kućnome namještaju – stolicama, stolovima, naslonima od kreveta, vratima ormara,... Njezini roditelji, brat, sestra i dadilja, Jana Glad (udana Ferenc) iz sela Fratrovca kraj Ozlja, bili su, vjerojatno, u tom razdoblju jedini koji su je razumjeli i tješili.
/Boravak u Beču/
Godine 1885. završilo je djetinjstvo Slave Raškaj. Osam joj je godina. Vrijeme je krenuti u školu, ali dok njezini vršnjaci kreću u lokalnu ozaljsku školu, nju roditelji, zahvaljujući dobrom imovinskom stanju, šalju u školu za gluhonijeme. No, da bi šok bio veći, ta se škola nalazi stotinama kilometara daleko od njezinoga rodnog Ozlja – u Beču, glavnom gradu Austro-Ugarske Monarhije, u čijem je sastavu u to vrijeme bila i Hrvatska. Slava se naprasno morala oprostiti, kako je to poetično zapisao Matko Peić, sa »svakim cvijetom u vrtu, sa svakim kamenom u potoku Zaluki, sa svakom stazom, sa svakim kutkom u sobi – sa svim što joj je pomoglo da podnese samoću. Sa svim što je razgovaralo s njom gluhonijemom: svojom bojom, svojom mekoćom, svojim mirisom. U Beču je sama, daleko od roditeljske topline, pronašla novi suživot s učiteljima i gluhonijemim suučenicima, započinjući konačno, možda čak i prekasno, učiti razgovarati s ljudima.
Po povratku sa školovanja 1893. godine često kopirala stare majstore (npr. sačuvani akvarel Kristova glava, iz privatne zbirke u Beogradu, nastao je po Reneu), ali i da je sve više pozornosti posvećivala »vinjetarskom« crtanju, no ne teških oklopa odlučnih vitezova već studijama biljaka, cvjetova i lišća – onoga što je njezinoj dušici još od djetinjstva blisko. Iako je davnih dana na jednome zagrebačkom tavanu izgorjela bilježnica s prvim takvim crtežima u tehnici olovke – ponekad upotpunjene akvarelom – nastalim po povratku iz Beča u Ozalj, ipak je sreća što se u privatnim zbirkama do danas uspjela sačuvati nekolicina takvih crteža nastalih između 1892. i 1896. godine (Stručak ivančica, Egzotični zvončić, Šeboji, ...). Njih je slikarica gotovo redom potpisivala i to punim imenom »Slava pl. Raškaj« ili inicijalima »S. v. R.« (pri čemu je srednje slovo »v« bio germanizam koji je označavao riječ von što ukazuje na plemenito podrijetlo osobe koja ga ima u imenu) namjerno ističući svoje plemenito podrijetlo kao važan onovremeni društveni status. Odmah, uz tehniku olovke i tuša, Slava Raškaj počela je slikati akvarelom i gvašem (iako potonjim rjeđe) te i u tim prvim radovima tematski prevladavaju studije cvijeća – koje su kao i kod crteža vrlo detaljne, vrlo dobro razrađene – (Tri bijele i jedna crvena ruža, Bijele ruže, Vaza s umjetnimvisibabama na prozoru, Carski ljiljan, Vrč i dvije ruže,...), dok se u vladanju tehnikom akvarela, iako tek na početku slikaričine »karijere« (ako se o takvoj u tom trenutku uopće moglo govoriti), već tada, naslućivala uzlazna putanja, što je, naravno, još uvijek bilo daleko od onoga njezinog kasnijeg akvarela koji joj je prorekao blistavu budućnost...
