Vladimir Kos
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
U principu...
Piše
Vladimir KOS
Prije dvadesetak godina odzvanjala je na dalekovidnici i krugovalu jezična sklepotina « pa i šire». Nekim spikerima, urednicima, te «društveno-političkim javnim radnicima« navedena je umotvorina postala početak i kraj, smisao i ukras svakog susreta s mikrofonom. Bilo kuda «pa i šire» svuda. Toj pošasti iz «onih vremena» ne može odoliti niti danas jedna od tada nezaobilaznihtelevizijskih faca /kadgod se dokopa mikrofona/, pa sladostrasno začini, «poentira» izgovoreni tekst omiljenom poštapalicom. Danas su druga vremena. Zbog principa, sasvim principijelno fura se - «u principu«. Sklepotina «pa i šire« pripada jezičnoj arheologiji i zvuči retrogradnonovim generacijama i starim jezičnim šmekerima. «U principu« služi mobiteldžijama od 16 godina, kao i «srednjeprugaškim godinama» za kakav takav početak ili kraj rečenice, ukras, potvrdu izrečenog. Bez tog «složenca» nema više razgovora, ankete, kritike i politike. Radi li se o generacijskoj zarazi ili zagađenju govora općenito - svejedno je... većina «principijelnih» zapravo ne zna što bi htjela reći, a pitaju ih. Oni drugi znaju, ali njih se ne pita.
Razgovarati je nekoć bilo lako, govor je bio razmjena misli, podataka, informacija, govorilo se opušteno, strastveno, u afektu ili smireno, pazilo se što će se reći i kome, po potrebi službeno, profesionalno, brzopleto ili «odmjereno» - shodno godinama učesnika, mjestu i vremenu događanja.
Danas se priča, «SMS»-a, viče, zbog «statusa», važnosti i položaja « u vlastitim očima « - drugi nisu bitni, njih se « ne doživljava «.
Pitanje je koliko televizijska publika «doživljava u principu» uvijek iste goste. Oni izdržljivi i iskusni gledatelji koji znaju smisao «blabla» emisija, broje - iz športskih razloga, koliko puta će koji gost emisije izreći famoznu sklepotinu «u principu», pa se mogu i kladiti na svoja izabrana grla. Koja li je korist od toga? Naravno dobra zabava prije svega - kad već nema edukacije i informacije.
Malo kreativniji gost emisije, koji se u tv studiju osjeća kao kod kuće, nadopunit će svoje misli, da ne dosadi samom sebi, pa će «u principu« ubacivati usred rečenica, uz neizbježno sveupotrebljavajuće «ono«. Zašto «ono»? Pitaju samo naivni. «Ono« je – «to» / nedostaje pucketanje prstima /, tako se dobije ritam, predah, nešto se je ipak izustilo kad je nastupila tišina, praznina - odnosno «blank u glavi». Što daje onda smisao «njihovoj rečenici» /?/ - osim televizijskog honorara, pitao bi s razlogom Gecanov Cinik iz Moderne galerije. To samo zvijezde znaju, a s obzirom da su gosti zvijezde, idite na Red Carpet, pa ih pitajte.
Nakon vijesti da je samo u jednom danu izgorilo u sigurnom Zagrebu deset automobila, u zraku je ostalo pitanje - što bi bilo, da je Zagreb nesiguran grad ? Prasak jedne bombe k tome ne bumo niti računali, jer je to kakti normalno - rekel bi sused Štijef Medvedgradski. «Onaj par» s televizije bi se nalaktio na stol ona desnom rukom, on lijevom – da «zatvore kadar», i pri tom bi ona pogledala njega, on nas, a gledatelji sami sebe. Takva je situacija. Ozbiljna.
Takav mora biti i novinar. Odlučan i autoritativan. On je taj koji privodi gosta do kamere i tehnikom «kruške pred njuškom» isljeđuje «dotičnog». Gosta emisije treba voditi pitanjima do željenog odgovora. U principu gost mora odgovoriti ono što nestrpljivi novinar želi čuti. Druga tehnika vođenja razgovora je odgovoriti rezolutno, autoritativno na svoje vlastito pitanje u nazočnosti zatečenog i usupnutog gosta. U tom primjeru profitiraju svi, gost je dobio honorar za nastup pred kamerom, a novinar je dobio na tempu i uvjerljivosti.
Gledatelji su ostali bez riječi, ali to nije važno, jer njih nitko, ništa, ne pita, a i zašto bi kad oni postoje da slušaju što im se kaže.
Komunikacija postoji, svi učesnici u tom lancu ovisnosti imaju svoje mjesto, svrhu ili namjenu - u principu nema slučajnosti.
Uostalom zna se što je to informacija, vijest... Kad se kaže da je vrijeme jeftine hrane prošlo, onda naivci pitaju – «a, kad je to hrana bila jeftina» ? Treba izdržati poplavu takvih novosti. Tko ima čvrste živce, dobru probavu i privatne doktore, kad mu pozli, ima šanse da preživi.
Poruke se mogu poslati i privatno, vrlo uvjerljivo i moderno, upotrebom baseball palice u informativne svrhe. Treba samo platiti informatičara da organizira sačekušu, a korisnik usluge će primljenu poruku razmatrati u tišini bolničke sobe dugo i s razumjevanjem.
Onima, koji ne vole slušati razgovore tramvajskih mobiteldžija treba preporučiti izlaz iz nemoguće situacije i zdravu šetnju, ne zaboravimo - radio se lako gasi , televizor ne treba niti upaliti, ako se u glavi jave tajanstveni glasovi mirno se treba uputiti prema prvoj psihani, jer je to « cool i ono ».
Pitala je nedavno starica mlađahnog zagrebliju s ruksakom nabijenim na njen nos i očale u uobičajenoj tramvajskoj gužvi – «čujte mladi gospon, bi se malko makli, da morem zajti na sljedećoj štaciji « ?...
