Uvodnik
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Punk's not dead!
Kako je lijepo znati da živimo u državi u kojoj je moguće baš sve, i dobro i loše. Zakoni još nisu dovedeni u red te se pretvaramo u zemlju neslućenih mogućnosti.
Manipulacija i indoktrinacija moguće su u svakoj mjeri i obliku s obzirom na stupanj neobrazovanja i naivnosti stanovništva. Sve se preko noći mijenja s čudnog na još čudnije. Društveni krugovi postaju korporativno orijentirani. Ne postoji istinska kulturno -intelektualna elita, jer je podložna utjecaju kapitala koji postaje važniji od stvaralaštva. Kipar ne juri u društvo s drugim kiparom, već sa sponzorom njegove nove izložbe. Slikar ne pije kavu s drugim slikarom, nego s urednikom lista koji će objaviti njegov intervju radi promoviranja njegovih novih radova. Kreativci vele: prodali smo se. Što znači "prodati se" nekoj tvrtki? Raditi ono što ne voliš ili manje voljeti ono što voliš raditi? Oni se možda jesu prodali, ali žive od rada koji ipak na neki način vole, a to je kreativnost. Najteže je onima koji rade posao koji ne vole samo da bi preživjeli (narod kaže: uhljebili su se), a da ne govorim o onima koji ne mogu doći ni do kakvog posla. Uspjeh je prodati se na tržištu rada za posao koji voliš raditi. Kreativci bi tu svoju šansu za stvaralaštvo u zadanim okvirima samo trebali početi drugačije doživljavati. Nisu ti okviri ni u kom slučaju napad na njihovo umjetničko izražavanje. Oni su samo novi izazovi za njihovu kreativnost i novi zadaci i prepreke preko kojih rastu kao autori. Nije niti potpuna sloboda uvijek dobra, jer ne nudi razvoj nečije kreativnosti. Potpuni procvat svačije stvaralaštvo može doživjeti tek prolaskom kroz filtar okvira, natrag na slobodu. Svaki zadatak novi je tunel u koji ulazimo, kako bismo na kraju njega ugledali svjetlo. Svi smo mi trgovci vlastitom radnom snagom i vlastitim sposobnostima , i ne bismo se toga smjeli stidjeti.
Danas se sve prodaje i kupuje. Državu smo također rasprodali, pa još uvijek u njoj uživamo kao u svojoj najvećoj sreći, zbog ljubavi koju prema njoj osjećamo. No, ono o čemu nitko ne govori je diktat brandiranja našeg vremena i prostora, a na to, na žalost, baš i nemamo pravo, koliko god bismo to silno željeli. Globalizacija nas je zapljusnula sa svim svojim negativnim obilježjima, čuvajući ona pozitivna obilježja za neka bolja, buduća vremena, ne obazirući se na našu nespremnost i inertnost. Između nas su preko noći niknuli zidovi šutnje. Nemoguće je danas zamisliti istinsko zajedništvo, radost i pjesmu naroda osim u pobjedama sportskih vitezova, Vatrenih i Paklenih. Jer, izgleda da u diktaturi dužničkog ropstva hrvatskog kapitalizma nije važno tko to zapravo predstavlja narod i koja su njegova obilježja, već je danas samo važno kako taj naš narod vide vlasnici ovoga našeg vremena i prostora te stoga i naše sudbine kao ljudi koji pripadaju tom vremenu i prostoru. Nije važno kako se mi kulturološki određujemo, nego kako nas određuju oni koji nas posjeduju…. oni koji sjede u udobnim foteljama , dok ih dvorske lude zabavljaju. Ako su moćnici bilo kojeg prostora i bilo koje epohe željeli majmune, zabavljali su ih majmuni, ako su željeli konje, dobili su konjske utrke, ako su željeli borbu pasa, to su dobili, ako su željeli gladijatore, dobili su gladijatore, bacali su ljude u borbu sa životinjama, gledali kako se prolijeva krv, uživali u viteškim dvobojima, pogubljivali mudrace i filozofe, na sajmovima kupovali robove za svoje plantaže i imanja…, činili su oduvijek što god su htjeli. To isto događa se, na žalost, i danas u 21. stoljeću, stoljeću informatike i gladi, nakon 20. stoljeća, stoljeća industrijalizacije, ratova, krvi i mržnje, u nešto drugačijem obliku.
Ljudi su opterećeni teškim svakodnevnim problemima borbe za preživljavanjem i u nemogućnosti su baviti se cjelokupnom situacijom, jer je ne mogu promijeniti. Shvatili su da im je najpametnije živjeti od danas do sutra, a to je najgora odluka i najbolja podloga za razvoj konzumerizma. Budućnost je nešto o čemu ne volimo misliti. Živimo od danas do sutra, zadovoljni što taj most od danas do sutra nosi u sebi neku nadu. Prekosutra je još daleko. Oduzete su nam projekcije dalekih budućih dana, a prošlost nam je prikazana kao nešto najgroznije, iako situacija i nije bila baš tako grozna s naslova socijalne politike i kvalitete života malih ljudi. Istina je bila bitno drugačija od one kakvu nam danas nude naši novi vlastodršci.
A kako je to Hrvatska kao brand izgledala 1980-ih godina? Otprilike ovako: gradovi bez oružja i izgreda, mladost koja cvjeta poštujući starost, odlična socijalna politika, međugeneracijska tolerancija, izrazita regionalna osviještenost i pripadnost, sloga, besplatno školovanje, poslovna, zdravstvena i stambena sigurnost, budućnost kao zraka sunca, dostupnost putovanja te sportskih i kulturnih događaja svima, urbana kultura kao temelj društva, voljeti obilježja svog naroda nije bila sramota, već želja i ponos. Zvijezde na društvenoj i kulturnoj pozornici birao je narod, a ne mediji. Vladala je uravnoteženost društvenih slojeva. Kulturni i društveni smjerovi i orijentacije jasno su se definirali i međusobno začuđujuće tolerirali. Osjećala se klima zajedništva, prijateljstva, koliko god to netko pripisivao propagandi tadašnje politike… Ljudima je očito odgovarala ta propaganda i prepuštali su joj se, jer im je zauzvrat davala dobre uvjete života i rada. Vjera je bila svetinja. Obitelj je kolijevka sigurnosti. Čovjek je čovjeku prijatelj.
Kako je danas u 21. stoljeću brandirana Hrvatska?Novo robovlasničko doba, robovlasnici i robovi na svakom koraku, život na kredit, studenti na ulicama, strani manageri na špici zavode mlade sponzoruše, zakonodavstvo u kaosu, politika kao lopovluk, kulturnjaci su percipirani kao egomani, tobožnje udruge civilnog društva paravan su za tko zna što, svi problemi društva rješavaju se preko donatorskih telefonskih linija… Možda jednog dana netko osmisli telefonsku liniju koja će se zvati: Dajmo da žive, pa ćemo svi bolje živjeti samim pozivom na taj broj i svi problemi bit će riješeni. Oružje na ulicama, droga kao problem mladih, izrazita međugeneracijska netolerancija, bipolarnost društvenih slojeva (postoje samo dva, rigorozno različita: šačica prebogatih koji žive u dvorcima kao neki kraljevi i većina siromašnih koji se prave bogatima i žive u dužničkom ropstvu), kulturni i sportski sadržaji te društvena prenemaganja dostupna su samo nekulturnima i bezobrazno bogatima, dok onima kulturnijima i obrazovanijima preostaje svjetska bol . Jedno od glavnih obilježja društva je stvaranje lažnog dojma o blagostanju, stvaranje lažnih zvijezda od strane potplaćenih medija. Provodi se neplanirana i suluda suburbanizacija, otuđenje ljudi je izraženije nego ikad prije, internetizacija stvara privid umreženosti društva, dok prave umreženosti uopće nema. Obilježja ruralne kulture stranih podneblja i regija mediji predstavljaju kao temelj zdravog društva, voljeti tuđe smatra se prihvatljivim, a voljeti svoje sramotnim i primitivnim… Na ulicama čujemo ljude koji se deru na mobitel, kopaju nosove, pljuju po cesti, nose oružje, u svakom su trenu spremni na sukob i ne znaju kamo idu. Sotonizam je u procvatu. Poroci, kocka, ubojstva, suicid i prijevara na svakom koraku. Brza zarada preko investicijskih fondova mnoge ljude tjera u bankrot, lažni proroci i vidovnjaci proriču dioničarima novu sezonu uspješnih ulaganja. Nema međusobne tolerancije među subkulturama. Osjeća se govor mržnje. Ljudi gube vjeru. Papa sliježe ramenima. Obitelj se rasipa. Pravih prijatelja gotovo da i nema.
Čovjek je čovjeku meta i predmet iživljavanja.
Tko je to onda tako loše brandirao Hrvatsku za 21. stoljeće? I jesmo li doista u našim snovima o svojoj zemlji težili takvom kaosu u kojem danas živimo? Tko je dopustio da nam se dogodi divlja balkanizacija u najgorem smislu te riječi i hoće li naš put u Europu uistinu biti moguć jedino preko naših pregovarača ispod pulta koje biraju mediji, pa onda i indoktrinaciji podložan narod, a to su, kako čujem iz svakog drugog auta te iz društvene kronike naših tabloida i TV magazina – turbo folk zvijezde ovih prostora. Takva glazba nije u ovim prostorima bila toliko popularna čak ni u danas toliko omraženoj Jugoslaviji. Naprotiv, urbani bandovi kao što su Film, Zvijezde, Novi fosili, Idoli i Prljavo kazalište bili su puno popularniji kod urbane publike od mnogih turbo folk izvođača. Narodnjaci su od strane urbane populacije bili ismijavani i manje cijenjeni. Nije ih slušala naša cijela generacija, nego isključivo njihova vjerna publika. Tko voli – nek' izvoli. Ali silovanje cijelog društva određenom vrstom glazbe opasno je po sve nas. I tako se naš Gobac, legenda hrvatske rock glazbe sve češće pojavljuje kao akter u reklamnim spotovima, dok Dara Bubamara zabavlja mnoštvo mladih ljudi u prepunim koncertnim dvoranama i klubovima. Kome to prkosimo i u ime čega? Pa svima to ide na živce, a boje se to reći. Ako nam ta europska zastava sutra bude uvjetovala naš ulazak u Uniju Kozaračkim kolom, mi ćemo ga svi, sigurna sam, predvođeni našim političarima i tajkunima – ponovno morati zaplesati, razmjene roba i dobara radi. A naši moćnici ga već plešu na veliko.
Tko nam je kriv kada smo izbjegavali plesati to kolo za vrijeme Jugoslavije? Tko nam je svima skupa kriv, kada neki prosječni strani manager (čitaj: onaj koji stvara naš brand) tipičnu ženu s Balkana doživljava kao oskudno odjevenu garavušu koja mu pleše trbušni ples u krilu za 100 eura, a muškarca s Balkana kao masnog i znojnog alkosa koji je spreman na sve dogovore i muljaže ako i njemu sjedne nešto na njegov račun. Što možemo kada nas takav glas bije. Sve nas iz regije bivše države. Mi se trudimo biti svoji i različiti, a oni koji o nama odlučuju već stoljećima ne žele čuti za naše različitosti, već nas trpaju u isti koš i doživljavaju jednostavno kao Balkance. I točka. Mi u Zagrebu smo za vrijeme koegzistiranja s našim susjedima u bivšoj državi radije slušali Radio 101 i Zločestu djecu. Kozaračko kolo plesali smo samo na školskim priredbama, epohalnog branda radi. Sada nam se to isto kolo vraća kao gradivo nepoloženog ispita. Zato i smatram da živimo u zemlji neiscrpnih mogućnosti i demokratski daleko osvještenijom i od same Amerike koja se pravi da je izmislila demokraciju. Sve mi se više čini da smo je izmislili mi Balkanci i da sada tom istom svijetu, koji misli da s nama upravlja, želimo pokazati da nam nije baš toliko smiješan turbo folk izričaj. Svijetu još uvijek nije ništa jasno, iako im se čini da sve ide po planu koji su nam zacrtali, jer dok Dara Bubamara i Ceca pjevaju po Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji, baš kao i Danijela i Grašo, vele naši feudalci, sve je kao O. K…, a naša tenkovima pregažena lokalna kultura postaje tabu tema i smješta se u podrume nepostojanja, kako bi preživjela ova čudna vremena u kojima nam se Jugoslavija vraća kao brand bumerang, a njezinim bivšim državicama ostaju na spomen samo imena, zastave i na stotine tisuća poginulih ljudi. Bilo je divno imati pravo na ponos i domoljublje barem na trenutak. Jer, što se brandiranja vremena i prostora tiče, danas kada gledamo unatrag – lako nam se može učiniti da smo za vrijeme Jugoslavije zapravo živjeli u Hrvatskoj i mogli je doživjeti sa svim svojim znamenitostima i posebnostima, a danas kada mislimo da živimo u Hrvatskoj - mi kao društvo sve više nalikujemo graditeljima nekih novih autoputova bratstva i jedinstva, ali ne složnima i raspjevanima, već nervoznima i znojnima, s eurima i dolarima umjesto zjenica. No, složnima u ideji doticanja europskog i svjetskog neba. Ta ideološka sloga čini od svih nas savršene glumce kakvih nema nigdje na svijetu. Zemaljska dostojanstvena vlast i uzoriti sustav odlučivanja s naše strane ne postoje i ne mogu postojati, s obzirom na našu političku nezrelost, prezaduženost i nazadnost u odnosu na pohlepno razvijeni svijet. Zato šutke žezlo predajemo svijetu i nastavljamo svi zajedno glumiti na toj pretpristupnoj, pričuvnoj pozornici, nalik cabaretu u predvorju pravog kazališta koje se zove Svijet i po narudžbi zabavljati careve novog doba dok zavaljeno sjede u ložama i odlučuju svojim palcima tko će ih od nas duže, a tko kraće zabavljati. No, kad-tad sve će nas skinuti s pozornice i u arenu pustiti nove gladijatore. Zabavlja ih samo svježa krv. A najviše uživaju kada, baš kao nekad u Starom Rimu, palcem prema dolje unište nekoga tko je hrabriji od ostalih. Što li će tek biti kada stupimo na pravu pozornicu i zaigramo naše uloge. Tada će naše uspinjanje po njihovim palcima biti još velebnije, baš kao i naše strmoglavo klizanje niz njih. Uživajmo stoga u ponavljanju riječi za tu predstavu dok užurbanim i sitnim koracima, svijetu u čast po ne znam koji put plešemo Kozaračko kolo zajedno s plesačima iz cijele regije bivše države izuzev Jorasovih sunarodnjaka koji nas se srame. Fenomenalni Lord of the Dance su mačji kašalj za nas Balkanjerose. Oni to rade iz zabave i u komercijalne svrhe, a nama o tim sitnim koracima spomenutog kola ovisi život i sudbina. Lords of the Kozara Dance svojim plesačkim umijećem posramit će sve lordove komercijalnih plesnih podija, jer kada plešeš da bi preživio – koraci se usitnjavaju i usmjeravaju sami po sebi. Nije nam potrebna plesna škola, niti instruktori plesa. Da mi je samo znati što bi na taj naš ples danas rekli Sid Vicious i Nick Cave?
I nije to prvi put da nam se događa propadanje građanske kulture u ime strašnih naplavina nekulture nekih novih, sumnjivih vrijednosti te stvaranja ozračja koje će po ne znam koji put ismijavati istinske vrijednosti. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata partizanske pjesme i poskočice preko noći su zamijenile Straussa, Mozarta i Bacha i zauzele sve naše trgove i paviljone, a kako su sile odlučivanja tekle tim poskočicama u korist, Mozarta i Bacha slušalo se u salonima i na kućnim zabavama, gotovo tajno. Javna kultura, tj. ona koja je imala odrediti brand toga ratnog i poratnog vremena i prostora , bila je mahom u znaku poskočica, a ne u taktovima valcera. Tako je jednostavno moralo biti. Normalno da su pobornici građanske kulture bili zapostavljeni u kreiranju kulturnih sadržaja toga doba. Zlatne godine bunta bile su sedamdesete i osamdesete prošloga stoljeća. Bile su to godine oslobađanja od pretjerane poskočizacije i stvaranja kvalitetnih i lepršavih urbanih strujanja, ali i oslobađanja društva od etikete prenaglašene malograđanštine koja je pratila građanski sloj naših kultiviranih središta prije II. svjetskog rata. Mogli bismo reći da smo u tome donekle bili i uspjeli, sve dok nas nije zapljusnuo novi – ovaj put Domovinski rat nakon kojeg smo i opet kao poratno društvo vraćeni na nivo poskočica i prenaglašene malograđanštine, jer materijala za bunt i stvaranje novih vrijednosti kao da više nema. Ipak, na grafitu piše: Punk's not dead! Na nama je da mu vjerujemo...
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
