James Clancy
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
"Bez naziva"
/James Clancy, Samoća, od 6. do 25. svibnja 2008. godine/
Piše Branka HLEVNJAK
Pokisle ulice, parkirani automolbili, slaba rasvjeta, noćna hladnoća u javnom prijevozu, stupići koji čuvaju nogostup od automobilskog saobraćaja, očajno lice mlade glazbenice / glazbenika, ponosna starost, i tako dalje. Gdje je tu poruka? poticao bi legendarni fotograf Đuro Griesbach pitanje kada bi bila riječ o fotografijama koje nisu donosile ništa novo, ništa spektakularno, a godile su oku. Desetke i više puta vrte se na slide showu, vrti se priča o gradu, o ljudima i njihovim ulicama, o prostodušnom životu, o ljepoti svakidašnjice, o otkucajima života u koracima usamljenih prolaznika koji hitaju u sitne sate k svome odredištu, u zadnjim zvucima jazz glazbenika, u listanju novina na jutarnoj šetnji sa psom, u rumorenju restorana u kojem se ispija kava za zajutrak, u cvrljenju toplih sendviča.
Humanost je riječ koja objašnjava ljepotu ovih crno- bijelih fotografija i jednostavnost njihova motiva. Ona uključuje i neobično ponosno i prkosno lice starijeg gospodina (snimljenog u nizu s drugim profilima) koji ne misli da je život jednostavan i tako lako čitljiv ili svediv na prazne prostore i osamljene pekare, koji zadnji ostaju i prvi ustaju. U tu je sliku uključen i postariji gospodin s rukama u džepovima koji stoji iza lijepo kovane željezne ograde i gledajući jutro kako sporo budi dan promišlja (možda) svoje poslovne ili obiteljske brige. Prekomjerna ambicija čita se na licu mlade glazbenice / glazbenka. Kao da je zaneseno intenzivnom molitvom koja možda cilja krivom putu. Slava nije izbavitelj iz svakidašnjice niti je ključ rješenja ove tople životne foto-priče.
Fino ugođena fotografska melodičnost koja se čita posvuda na fotografijama Jamesa Clancyja ono je prikazano stanje bez kojeg je teško objasniti čovjeka. Životni optimizam i neopterećenost čita se na licima najmlađih. Ali ključna fotografija koja razrješava ovu foto-priču je ona koja prikazuje siluetu gospodina i gospođe, koji nisu u cvijetu mladosti, a vraćaju se u sitne sate iz kazališta, s koncerta, iz gostiju. Oni još drže do tog građanskog života, do obitelji, oni su djelomičan odgovor na ovu fotografsku priču o samoći.
