Dvorac Golubovec i Vilinske poljane
100. godina splitske Škole likovnih umjetnosti
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
STO RAZLOGA ZA SLAVLJE
Tijekom dugogo stoljeća splitska škola likovnih umjetnosti mijenjala je imena, adrese, programe, prolazila brojne reforme… zato ima poseban status u hrvatskoj kulturnoj povijesti jer je ostvarila „civilizacijski visoki domet i dosluh s vremenom“, u čemu su joj, u prvim godinama, “pomogli” vrsni predavači (književnik Dinko Šimunović, glazbenik Josip Hatze, te umjetnici Emanuel Vidović, Vjekoslav Parač…), kao i brojni vrsni majstori – obrtnici.
Piše Vanja ŠKROBICA
Krajem 19. st. u Dalmaciji još uvijek nije postojala trajnija i sustavnija izobrazba obrtnika, a zbog uvoza uporabnih i umjetničkih predmeta iz Venecije, Beča i Trsta, izobrazba je gotovo potpuno opala. Kada je u Beču 1863. utemeljen Muzej za umjetnost i obrt, a koju godinu kasnije počele djelovati i brojne obrničko – umjetničke srednje i visoke škole, u njima su se obrazovali i mladi iz Dalmacije, koji su, povratkom u domovinu, sa sobom donosili svježe, europske ideje. Tako je pri splitskoj C.(esarsko). k.(raljevskoj) Velikoj realci otvorena (1867.) škola s programima za obrazovanje obrtnika. Bio je to prvi, ali veliki korak za gospodarski marginaliziran grad. Intelektualna i umjetnička klima dovela je ubrzo (1907.) do otvaranja “Graditeljsko – zanatlijske i umjetničke škole”. Svojom kvalitetom škola nije nimalo zaostajala za onom poznatijom u Zagrebu (Isidora Kršnjavog). Za popularnost i ugled splitska škola trebala je ponajviše zahvaliti prvom direktoru inž. Kamilu Tončiću, nekadašnjem bečkom studentu, koji je primijenjivao europske uzore. Isticao je potrebu obrazovanja učenika upravo u strukovnom risanju kao pretpostavci projektiranja, te kvalitetne industrijske i serijske proizvodnje. Na temeljima bogate dalmatinske narodne tradicije (priobalja i zaleđa), Tončić je uspješno vodio, za ono vrijeme, vrlo modernu, izuzetno stručnu i koncepcijski suvremenu školu koja je vremenom uspješno premostila tradiciju obrta i razvila se prema umjetnosti i dizajnu.
Tončić nije ostavio samo vidljiv trag u povijesti splitskog, a time i hrvatskoga obrazovanja: uteme-ljio je splitski Etnografski muzej i Galeriju umjetnina, te projektirao nekoliko javnih (Sumporne toplice i Kazalište lutaka) i privatnih zgrada (primjerice kuća Savo).
Današnja škola likovnih umjetno-sti tijekom dugog stoljeća mije-njala je imena, adrese, progra-me, prolazila brojne reforme… Zato ima poseban status u hrva-tskoj kulturnoj povijesti jer je ostvarila „civilizacijski visoki do-met i dosluh s vremenom“, u čemu su joj, u prvim godinama, “pomogli” vrsni predavači (knjiže-vnik Dinko Šimunović, glazbenik Josip Hatze, te umjetnici Emanuel Vidović, Vjekoslav Parač…), kao i brojni vrsni majstori – obrtnici.
Ivan Mirković, Juraj Plančić, Cata Gattin Dujšin Ribar, Ante Kaštela-nčić, Josip Botteri, Andrija Krstu-lović, i brojni drugi, vođeni ljuba-vlju prema belle arte i idejom da je umjetnost “najbožanskija” od svih ljudskih radnji, ovdje su stje-cali prva znanja o raznovrsnim materijalima i brojnim umjetni-čkim tehnikama.
Škola je svoje godišnje obra-zovne rezultate pokazivala u Splitu, a velike obljetnice obilje-žavala izložbama učeničkih i profesorskih radova u Beču (1910.), Parizu (1925.), Puli, Zadru, Dubrovniku (1997.), te New Yorku 1997.
