Uvodnik
Dvorac Golubovec i Vilinske poljane
100. godina splitske Škole likovnih umjetnosti
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Misionari dobre volje
S to dana novih laži, blamaže i neznanja. Peticiju za referendum potpisalo preko 125 tisuća građana. Intelektualac Josip Kokić opet štrajka glađu. Ovaj puta ide do kraja. Posjet krajnjeg poniženja proglašavaju jednim od najvećih uspjeha Sanaderove Vlade. Vlada neznalica, ali dobrih poslušnika. Dok HDZ slavi i blaguje, hrvatski narod gladuje. Bruka, Ministarstvo znanosti i obrazovanja odgodilo državnu maturu. Maloljetni srednjoškolci postali medijske zvijezde, pravi heroji... To su tek neke od rečenica koje smo ovih dana mogli slušati na ulicama, trgovima, prodajnim mjestima i ponekom mediju. Dok narod vođen sindikatima prosvjeduje, Vlada koristi omertu.
Kada bi naši političari znali za najbanalniju definiciju komunikacijskog miksa (kombinacija različitih medija u specifičnim situacijama za dostizanje ranije određenih ciljeva), onda sebi sasvim sigurno ne bi dopuštali „privilegirani luksuz“ nepripremljenih pojavljivanja u svim mogućim medijima, rukovođeni jedinim geslom: Važno da me se SVUGDJE vidi!
Umjesto toga, trebali bi znati da javno govoriti ili javno se pojavljivati možemo jedino onda kada za to postoje valjani razlozi i kada javnosti imamo nešto reći. I, ono što je vrlo bitno, tada moramo biti dobro pripremljeni, iskreni i srdačni. Sve ostalo je kontraproduktivno.
Arogantnost, bahatost i strogoću gospoda politički „moćnici“ (žao mi ih je, ne znaju da su ovdje samo u prolazu) trebali bi čuvati samo za kućnu uporabu. Gladnom i beznadnom narodu slati poruke tipa „važno da je narod sit“ s pogledom iz crne limuzine i pozlaćenog kabineta, nije baš ukusno i ugodno, pa makar to bilo i od našeg premijera Ive Sanadera. Što o tome misle sindikati, lijepo su rekli i premijeru i Vladi na nedavnom velikom okupljanju u Zagrebu. Nažalost, „naši“ mediji su zagrebačkom skupu sindikalista i obespravljenog naroda posvetili tek minuticu-dvije u televizijskim i radijskim emisijama i poneku crticu u tiskanim medijima. Ali je zato, nakon sapunica o Severini, Višnjiću, Vlatki i Radeljaku, nažalost, tjednima sve prštalo obiteljskom dramom Mirjane i Ive Pukanića.
Mnogo bolje od Pukanićevih, moram reći potpuno nezasluženo, prošao je naš vrli ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković sa svojim „briljantnim“ europskim nastupom.
No, kako je i on, poput Miomira Žužula, Jadra nke Kosor, Dragana Primorca, Branka Vukelića i Luke Bebića, jedan od premijerovih pulena, sigurna sam da mu se ništa neće dogoditi. Moja sjećanja mi šapću: Pa nije Jandroković Kirin. Sla-žem se, ali mu je po mnogo čemu sličan.
Usporedbe radi, bivši državni tajnik SAD-a, legendarni Henry Kissinger, na jednoj press-konferenciji, nakon novinarske šutnje novinare je duhovito upitao: „Zar je moguće da nitko nema pitanja za moje odgovore?“
Ako naši političari, o kojima je doista teško nešto lijepo reći, do sada nisu shvatili kako dobar PR može raditi u njihovu korist, lijepo ih molim da malo zarone u stručnu literaturu o PR-u i vrlo brzo će otkriti da se dobar PR uvijek služi ISTINOM i da njega čini uspješna kombinacija različitih komunikacijskih tehnika koje, kada su potkrijepljene talentom, znanjem i iskustvom, mogu svakoj osobi, tvrtki ili instituciji, pomoći u uspješnom izgrađivanju svojega ugleda i svojih odnosa s javnošću.
Gospođa Ann H. Berkelew, nekada predsjednica Povjerenstva zaduženog za budućnost PR-a (od 1987. do 1990. godine), u Američkoj udruzi za odnose s javnošću, jednom je u vrlo sličnoj prigodi, kakva se dogodila našem ministru, rekla: „Upamtite, država ili tvrtka nisu samo povijest, tradicija, kultura, običaji i njive, rijeke, mora i planine te prirodna bogatstva neke zemlje, odnosno strojevi ili namještaj u tvrtkama, država i tvrtke – to su prije svega ljudi koji predstavljaju svoju zemlju, svoj narod i svoju kompaniju.“
Stoga nije naodmet ponekad sebi postaviti pitanje: U kakvim sam ja odnosima s javnošću i koliko ja u svojim djelovanjima razmišljam o drugim ljudima s iskrenom željom pomoći im i učiniti ih sretnima?
Mogli bismo reći da su odnosi s javnošću između ostalog i sposobnost ostavljanja dobrog dojma pojedinca, tvrtke ili državne institucije. Onaj tko zna ostaviti dobar trag i dobar dojam i tko uživa činiti dobra djela, talentiran je za posao odnosa s javnošću. Nadam se da se slažete sa mnom da nas ništa ne košta nekome uputiti lijep osmijeh, nekoga srdačno pozdraviti, učiniti sve kako bi se ljudi koje susrećemo u našem društvu osjećali ugodno i lijepo. Pružimo im to zadovoljstvo.
Od brojnih definicija PR-a meni se posebno sviđa ona koju u svojim nastupima najčešće ističe moj otac Marko: Čini dobro i pruži drugima prigodu da o tome govore i pišu. Neupućeni moraju znati da uloga odnosa s javnošću nije rezervirana samo za PR odjele i vrhunske PR profesionalce. Bez pomoći SVIH djelatnika neke tvrtke ili institucije, PR stručnjaci neće moći učiniti ništa, ma kakvi god profesionalci oni bili. I još nešto, to što čine moraju uvijek činiti zbog zadovoljstva primatelja njihove poruke (Chester Burger).
Svatko tko je društveno i poslovno angažiran, mora znati da je način kako se ponašamo na poslu, kako dočekujemo i pozdravljamo naše goste, kako javno nastupamo i govorimo, kako odgovaramo na telefonske pozive i pisma, kako surađujemo sa svojim suradnicima, pravi pokazatelj kakvi smo stručnjaci za odnose s javnošću. Doista, svatko od nas o sebi priča najbolje priče kroz svoje ponašanje, znanje, svoj izgled, odabir svog zanimanja, svojih hobija, svojih prijatelja...
Naravno, često puta toga nismo niti svjesni, ali dobra indirektna komunikacijska aktivnost s javnošću, upravo zbog svoje nenametljivosti u odnosu na direktnu propagandnu aktivnost, ostavlja dublji trag u našoj podsvijesti, a podsvijest rado slušamo, poput Vergilija, glasa razuma u Danteovoj Božanstvenoj komediji .
Ona ne vuče za rukav. Ona čovjeku pruža šansu da sam donosi svoje odluke. Mi mu u tome samo pomažemo. Mudro i promišljeno pojavljivanje u bilo kakvoj prigodi može uvijek donijeti dobre rezultate.
Odnosi s javnošću stalno traju i nikad ne prestaju, jer u životu smo stalno u ovakvim ili onakvim odnosima s javnošću. Kad telefon zazvoni u uredu ili u našem domu, isto je.
Osoba koja se javlja na telefon stupa istog trenutka u odnos s javnošću, predstavljajući time i sebe i svoju tvrtku ili svoju obitelj. Život nije već snimljeni film. Život je kazališna improvizacija živih glumaca na sceni čije je gledalište uvijek ispunjeno do posljednjeg mjesta. Ti glumci, to smo svi mi. Ali i ne samo glumci, nego i scenaristi, režiseri i producenti. Jasno, u koliko znamo upravljati svojim PR-om. Osmislimo stoga pomno svoje javno pojavljivanje i djelovanje i nemojmo razočarati naš auditorij.
Svako „pojavljivanje na sceni“ važno je i uvijek nam pruža mogućnost da zablistamo i nekoga oduševimo - budemo pobjednici.
Pokušajmo se prisjetiti što i koga sve u životu predstavljamo svojom pojavnošću (sebe, svoju obitelj, svoje škole, fakultete, kulturne ustanove, športske klubove, svoje gradove, svoju regiju, svoju državu, svoje tvrtke i brandove...) i bit će nam puno lakše i bit ćemo puno odgovorniji. Svi smo upućeni jedni na druge i naši odnosi s javnošću traju cijeli život. Svi nekog predstavljamo, a sebe najviše, zato sve i svi koji su u vezi s nama bivaju predstavljeni kroz nas, baš kao i mi kroz njih ( reci mi s kim si, reći ću ti tko si ).
A što se pozornice tiče, na nju stupamo svakog jutra čim iskočimo iz naših toplih kreveta.
Počnimo, dan, kažu ljudi za PR, s osmijehom i dobrim raspoloženjem koje će trajati cijeli dan, ali ne zbog toga što će nas netko negdje sresti, nego zato što smo uistinu spoznali da je prava sreća drugima poklanjati sreću. Biti ovdje, na životu, na svijetu i naučiti toliko lijepih stvari, upoznati toliko zanimljivih ljudi i činiti dobra djela je nešto što nas ispunjava nekim posebnim zadovoljstvom.
Svaki dan u kojem nismo učinili neko dobro djelo, zauvijek je izgubljen. Budimo misionari dobre volje i živimo jedni za druge!
Sretno!
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
