Dvorac Golubovec i Vilinske poljane
100. godina splitske Škole likovnih umjetnosti
Martina Herak
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
Portreti
U Zavičajnom muzeju grada Rovinja od 18. travnja do 4. svibnja 2008. godine održana je izložba mlade porečke umjetnice Martine Herak. Na izložbi je bilo izloženo dvadesetak fotografija u boji i crno-bijeloj tehnici. Kustos Zavičajnog muzeja u Rovinju
Dario Sošić prigodom otvaranja između ostalog je naglasio: Martina nam svojim fotografijama prikazuje radost na poseban, drugačiji, svjež način, jer je mladost sama po sebi slobodna u stvaralaštvu.
Izložbom Martine Herak Zavičajni muzej u Rovinju nastavio je tradiciju domaćinstva mladim i još neafirmiranim umjetnicima, pružajući im prigodu kao odskočna daska i motiv za budući stvaralački rad. Ova hvalevrijedna izložba održana je uz pomoć Turističke zajednice grada Rovinja i Gradskog vijeća grada Rovinja.
Ovim fotografijama, Martina Herak je htjela predstaviti osobe koje voli, svoje prijatelje, one koji su joj se našli ispred objektiva.
Dvadeset fotografija onih koji su s njom dijelili sve; od tuge do radosti, od intime do zabave.
Zato je prvu samostalnu izložbu posvetila upravo njima; svojim prijateljima i onima koji su s njom od djetinjstva, onima koji su joj otvorili oči kada je to bilo najpotrebnije.
Fotografije su nastale u 2007. i početkom 2008. godine.
Ukratko, fotografije koje su nastale u posljednjih godinu dana ne predstavljaju samo lica njoj dragih ljudi, već i glasove i najiskrenije Martinine osjećaje.
„Gledala sam njihove oči. Godinama sam gledala kako rastu, kako im rastu noge, ruke, zubi. Kako u njima raste ljubav, mladost i kako se, polako, pretvaraju u ono što smo uvijek htjeli biti – zreli, odrasli ljudi. Ali ostali smo svi i dalje djeca, i dalje oni koji sanjaju, stvaraju, dive se malim stvarima, oni koji se smiju, plaču i plešu. Ovo su moji prijatelji.
Fotografija je za mene zaustavljeni trenutak u kojem se vidi odraz emocija. Zato sam svakog od njih slikala s drugom pričom u svojoj glavi; nekog zato jer je u tom trenutku onakav kakav inače nije, nekog zato jer ga toliko volim da bi u svakoj sekundi htjela ući u tu fotografiju, nekog zato jer je njegova ljepota moć, nekog zato jer smo dijelili dio života zajedno u Zagrebu, ali ipak, i kad ode ta ljepota, i kada ode ljubav, uvijek ostaje to naše prijateljstvo i ono što se zovu sjećanja.
Fotografija je za mene kao lijek. Biti uz svoje prijatelje za mene je najveće zdravlje, čak i kada smo odsutni i kada smo tužni, kada smo puni energije i kada smo nesretni. Htjela sam vas upoznati, zato, s njima.
S njima koji su uvijek tu. Na žalost, nisam uspjela fotografirati sva njihiva lica, nisam uspjela sve prijatelje staviti danas na ovaj zid i podijeliti s vama energiju koja je nedokučiva.
Zato ih pogledajte, jer ako ih bolje pogledate, znate što bi mi oni rekli u tom trenutku koji je ostao zauvijek zabilježen s mojim fotoaparatom. Emocija je to koja ostaje.“
Hvala svima koji su bili uz mene, svima koji vjeruju u mene, pa i onima koji su me rastužili i zbog kojih sam to što jesam; mojim roditeljima, mojim prijateljima, ali prije svega, posvećujem ju svojim nonićima i Maji. Hvala vam!"
Čestitamo ti Martina!
