Dvorac Golubovec i Vilinske poljane
Salvador Dali
100. godina splitske Škole likovnih umjetnosti
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
Dalijeva pljuska i laska ukusu
/Od 10.travnja do 10. svibnja 2008. godine/
„Bit ću genij i svijet će mi se diviti. Možda ću biti prezren i neshvaćen, ali ću biti genij jer sam siguran u to“, Salvador Dalí, 15 godina, osobni dnevnik.
Piše Tonko MAROEVIĆ
(Izvodi iz predgovora kataloga)
Malo tko je u dvadesetom stoljeću pustio u opticaj toliko uzbudljivih i dramatičnih prizora kao što je to učinio Salvador Dali, a pritom ih je popratio grotesknim i počesto upravo lakrdijaškim ponašanjem. Taj je paradoks ipak samo prividan, jer je u njegovome djelu također sadržano ne malo humornog odmaka i ekstremnog ekshibicionizma, kao što, s druge strane, njegovo ostentativno javno držanje nije lišeno ozbiljnih i dubokih namjera. Drugačije rečeno, gradeći istodobno relevantan slikarski opus i propagandni imidž genija Dali je i u jedno i u drugo uložio nesvakidašnju stvaralačku osobnost i nedvojbeno bogatu imaginaciju.
Ma što god mislili o njegovoj paranoičko – kritičkoj metodi i nastojanjima da uvijek bude ne samo u centru pažnje nego i posebno zanimljiv tržištu (zbog čega je zaradio Bretonov anagram Avida dollars: Pohlepan na dolare), povijesno gledano njegova je likovna i kulturalna uloga epohalna, kako u okvirima nadrealističkog pokreta, tako i u nadmašivanju svih ograničenja avangardnih, modernističkih poetika. Nadrealizmu je dvadesetih godina ponudio iznimno sočnu oniričku kombinatoriku, a potom je samostalno razvio golemu i raznovrsnu produkciju, liferujući virtuozno sačinjene slike, u elitnim verzijama namijenjene financijskim magnatima i društvenim moćnicima, a u popularnim izvodima relativno širokoj publici između Wall Streeta i Escoriala, odnosno između Hollywooda i Vatikana, Dali je našao povlaštenu recepciju i adekvatnu rezonancu, a mediji onog vremena proširili sum u glas kroz čitav civilizirani svijet.
Dalijeva dvostruka legitimacija bila je neupitna vještina izvođenja (čak nezavisno od tehnike i morfološke opcije) i jednako uvjerljiva sposobnost da začudi, zapanji, zadivi slojevitošću ili hirovitošću motivskih premise.
Kao majstor oblikovanja želio je (i mogao) konkurirati renesansnim i baroknim slikarima, a bogme i prvacima inače preziranog eklektičkog akademizma (ako je riječ o modelaciji i sugestiji prostora), dok je kao temperamentni crtač i brzi improvizator bio u stanju dosegnuti slobode lirske apstrakcije i fašizma.
Njegova snoviđenja i more, skokovite maštarije i neobuzdane fantazije otvarali su, pak, skrivena područja ljudske osjetljivost, kršili tabue i škakljali mjesta najtežih frustracija.
Nipošto nije slučajno što je Dali startao s nadrealistima (najprije s Lorcom i Bunuelom, potom s Bretonom i Eluardom), jer je njihova poetika bila najsnažnija pljuska konvencionalnom ukusu.
Međutim, najprije je sablaznio i njihov vrlo liberalni ukus kad je na slici “Pogrebna igra” naslikao izmet, a onda ih je još više razgnjevio kad je počeo slikati tako da ugodi ne samo pasatistima nego i svakovrsnim reakcionarima, ne samo nostalgičarima nego i zadrtim retrogardistima. Svakako je on bio jedan od prvih koji se suprotstavio linearnom, “darvinističkom” toku likovnih pokreta, - izama, pa ako je već i sam nadrealizam bio proskribiran zbog “literarnosti” onda je Dalijev univerzum postao i ostao šaka u oko zagovornicima čiste vizualnosti i pobornicima umjetnosti kao društvenoga estetskog čina (…….)
Zauvijek će, međutim, ostati upitnom ravnoteža između Dalijeve provokacije i njegove kreacije. Na razini ukusa svatko će odmjeravati i birati koliko je slikar u pojedinom radu uspio ostvariti uvjerljivu viziju, a koliko se, pak, u drugima “predozirao” i izgubio u razmetljivom pokazivanju sporednih ili čak kontraindiciranih elemenata, atributa i svojstava (…. )
Tako će njegovo djelo i dalje lavirati između empatije i zgražanja, a možda je upravo to i sam htio, ostavljajući margine po kojima će ga birati, s jedne strane, elitna, a s druge široka publika.
Mit 20. stoljeća
Piše Giorgio SEGATO
(Izvod iz predgovora kataloga)
Španjolska je s pravom ponosna na svoja četiri umjetnička genija 20. stoljeća; Gaudíja, Picassa, Miróa i Dalíja, koji su, bez ikakve sumnje na različite i apsolutno originalne načine, obilježili cijelu likovnu kulturu Europe i zapadnoga svijeta.
Sva četvorica se s pravom sve češće proučavaju i citiraju kao kamen međaš u promjenama i napretku vizualne kulture prošloga stoljeća, koja se naravno nastavlja i razvija u našem stoljeću.
Salvador Dalí je doista pravi pravcati prethodnik suvremene sveprisutnosti, gledan u duhu svjesnosti i egzibicionizma, spektakularnosti, osobne intelektualne i estetske različitosti, genijalnosti s obzirom na svoje različite, hirovite i devijantne ideje, te vješte sposobnosti da - u svojim djelima i društvenom ponašanju, u očiglednoj provokaciji i recitativnom zanosu - razvije različita značenja, dvosmislenosti, nove i nepoznate oblike. Inspiraciju je pronalazio u prošlosti, osobnom iskustvu, u nesvjesnom i psihološki neočekivanom, kao i u kulturi koja je opsesivno težila k jednoličnosti. Izvrsna tehnička sposobnost, živa spektakularnost u javnosti, na izložbama, prilikom kinematografskih i televizijskih intervjua za Dalíja su bile konstantne potrebe, jednako kao i potreba za financijskim priznanjem. Upravo stoga ga je Breton - domišljato osmislivši anagram s njegovim imenom - nazvao AVIDA DOLLARS. Njegov život, s druge strane, čini se posut metropolskim pričama i otrcanim frazama, ili kako bi danas rekli - „tračevima“, koji su bili namjerno izazvani. Tome su pridonijeli njegov platonski odnos s Galom (s kojom će se oženiti tek 1958. godine); razdražljiva narcisoidnost; fobija od insekata, mrava, muha, skakavaca; nekrofilni osjećaj realnosti; shvaćanje vremena kao relativnog i elastičnog; poimanje prostornosti i forme kao atomske energije koja se skuplja i širi; fascinacija znanosti o atomu; njegov način slikanja koji je bio spontan, poput brzog, automatskog i neposrednog pisanja, bez prethodnih priprema; hladan pogled na realnost, te gotovo poganska i fanatična pobožnost. Dalí je bio autentična ličnost koja je svaki intervju isplanirala kao happening, kao nadrealističku „predstavu“ (više puta prisutan u kinematografskim novinama, također i u talijanskim, kao što je „ La Settimana Incom“, sa često iritantnim ponašanjem izazvanim bilo zbog njegove arogancije ili neznanja publike) i kao estetsko očitovanje koje je trebalo privući pažnju na različitost i na paradoks...
