Dvorac Golubovec i Vilinske poljane
100. godina splitske Škole likovnih umjetnosti
Bukaleta
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Bukaleta s glagoljicom
Piše Sanja BENČIĆ
Nakon masovne pojave i prodaje tradicijski neosviještenih primjeraka uvezenih kineskih suvenira na području mnogih naših turističkih odredišta u meni se javlja jal i potreba za dizajnom izvornog, u ovom slučaju, istarskog suvenira. Vođena mišlju kako takav suvenir treba biti obilježen narodnim i povijesnim obilježjima, tradicionalne ručne izrade, ali i inovativnog i jednostavnog dizajnerskog rješenja dekoracije koja tradicionalno pretače u moderno i na taj način stvara ugodan estetski doživljaj, istražila sam istarske običaje.
Gledajući istarsko podneblje, zemlju crvenicu prve su me misli navele na plodne istarske vinograde, proizvodnju vina i način njegovog konzumiranja. I danas se u malim seoskim i istarskim oštarijama ispija takozvana supa iz bukaleta. Blago zagrijanim crnim vinom, najčešće teranom ili borgonjom, ispuni se bukaleta, zemljani vrč. Vinu se dodaje kriška svježe prepečenog kruha, nekoliko kapi maslinovog ulja, žlica šećera i mljevenog papra na vrh noža, što sve zajedno čini istarsku supu. Bukaleta ide za stolom ukrug, a vino se pije, zapravo srče kroz kruh što ga čini iznimno pitkim.
Recept za istarsku supu
Sastojci;
+1 l terana
+2 žlice maslinovog ulja
+ 2 žlice šečera
+ malo papra
+ kruh
Opis pripreme:
Odrezak domaćeg kruha debljine 1 cm ispečemo na gradelama. U bukalet stavimo šećer i papar, te zalijemo uljem. Zalijemo zagrijanim vinom i promiješamo. Pečeni kruh do pola umočimo u vino i serviramo bukaletu. Istarska supa je jednostavno pripravljen energetski napitak kojime se je u povijesti hranio istarski težak ili se davala bolesnima za brži oporavak.
Na temelju opisanog odlučila sam kao izvor svog originalnog istarskog, ali i šire primorskog suvenira preuzeti motiv bukalete koja će biti izrađena na tradicionalan način kako su to činili naši „stari“; lončarena na lončarskom kolu u izvornoj crvenoj glini takozvanoj terracoti.
Dekoraciju sam izlončarene bukalete također pokušala povezati i uskladiti s povijesnom ostavštinom podneblja. Odabrala sam stoga općepoznati motiv slova staroslavenskog pisma glagoljice.
Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 4. st. do 9. st., koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Javlja se u Hrvatskoj počevši od 12. st., najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod, bizantski redovnici iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Ćiril je želio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh...
