epoha 84


Početna stranica Uvodnik Otto Reisinger Mirko Ilić Edvin Jurin In memoriam Boris Dvornik Festo 2008 Sead Alić Suvremeni kineski akvareli Lilliput ceramics Vladimir Pecić Globalno usijanje Ljevak Vladimir Kos Milorad Bibić Mosor -->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon /ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/		Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo... Piše Vladimir KOS Ta konstatacija u vrijeme najvećeg katoličkog blagdana preobražava se u nadu, zapravo vjerovanje da će biti bolje, jer gore ipak nismo zaslužili. Mislim da se i prosječna čitateljica ili čitatelj Epohe ne osjećaju baš epohalno, pogotovo nakon raznoraznih događanja i vijesti proteklih mjesec dana. Bumo rekli, da se je neko praf zapraf „u principu“ olakšal... taj mudro gledi v zrak i pravi se da ga se to uopće ne dotikavle... Naravno, znamo iz iskustva, da NH3 dolazi odozgo na pučanstvo odozdo – tak je bilo i tak vre bude zanavek, zdopalo se to nekom ili ne. Kad smrdi otpre se prozor i problem je prešel pa – pa, no ovaj put smrdečina ulazi kroz prozore nutra, i kaj sad? Gledali smo svojevremeno „The Silence of The Lambs“ dr.Lecter za prijatelje Hannibal, natjerao nam je strah u kosti, pa se nismo usudili otvoriti prozore, a kamoli vrata, nakon projekcije filma. Danas ti svaki frustrirani kanibal može ući u stan i jao si ga tebi, ako mu pružiš otpor ne shvaćajući njegove potrebe i ne izađeš li mu ususret. To je lijepo objašnjeno na televiziji, pa nek se zna da i pljačkatori, silovatelji i ubojice imaju neka svoja ljudska prava. Samo na divljem zapadu može se obraniti obitelj i imovinu, ako treba i oružjem. Na pitomom Istoku, to jest Balkanu nezvane, naoružane uljeze treba pozdraviti, ponuditi ih kavom za početak, a kasnije, kad adrenalin zabruji žilama, treba im ponuditi kršćanski, i - drugi obraz na daljnju obradu... Kao izraz dobre volje, to će se svidjeti novinarima zna se već kojih elektroničkih i pisanih glasila, pa će imati razumijevanja prema sad već bivšem vlasniku imovine nakon nemilog događaja. Nagledali smo se i filma Psycho, pa smo sa strahom sljedeća 3-4 dana išli pod tuš. Oni koji se ne tuširaju nisu imali tih problema, ali su posakrivali sve velike noževe u stanu „za svaki slučaj“. Ostao je ipak familijarni beštek, koji slučajnom namjerniku sociopatskih sklonosti može poslužiti kao modus faciendi... Najopasniji su oni, u kojima se može aktivirati „mama“ svaki čas, oni mogu uprizoriti svoj jezoviti spektakl ad libitum u jednom, dva, tri stavka, u polakšem tempu, bržem, sa širokom lepezom instrumenata, rasvjetno tijelo koje se ljulja lijevo, desno samo je redateljski trik, sforzando - zaboravimo to, nepokretno tijelo na podu je kraj, bez Code, u dugačkom fade outu. Naravno slijedi istraga, izjava dežurnog glasnogovornika, dobra prodaja loših vijesti. Nalakćene visoko podignute obrve u dnevničkim papazjanijama dolaze nekako na kraju balade. Ostaje u zraku glasna tišina i na kraju uzdah s vrlo popularnim početkom Khevenhillera... i nastavkom – „pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“. To zvuči barem utješno, opuštajuće ... Nakon zadnjih vijesti, slijedi opet Nikita koja ubija samo „by special request“, ali opravdano. Slijedi ugoda jastuka, noć, spavanje, zaborav, odmor, u jutro slijedi bolni oproštaj s krevetom, prve informacije radio programa i dugo, zamorno iščekivanje Nikite, zna se... Ono, između kreveta u jutro i na večer zove se život. Pod tim „životom“ podrazumjeva se slušanje tuđih telefonskih razgovora u tramvaju, besplatni show petnaestogodišnjakinja, raspomamljenih hormona na samim ulaznim vratima istog vozila u ritmu Cice ili Cece. Na ulicama gužva, svi se pridržavaju mobitela - da ne padnu. Nekolicina znanaca pokušavaju saznati kako ste, što radite, ali uzalud – i njih zovu mobitelđije, vi otpadate s neskrivenim obostranim zadovoljstvom. Prolazite ulicom s pogledom na vrške cipela, bolje i to nego da gledate grafitima upropaštene fasade. U parku očekujete da vas „pan zove u svjetove nove“ uz Debussyevske zvuke Faunovog poslijepodneva, ali nema azuretnila, to jest plavetnila, vrag – sin grijeha i noći i dalje inzistira na odgodi proljeća do daljnjeg. Oni koji slute proljeća dah malo će pričekati, u međuvremenu gačkovi se deru i na puteljke perivoja s...

Piše Vladimir KOS
Ta konstatacija u vrijeme najvećeg katoličkog blagdana preobražava se u nadu, zapravo vjerovanje da će biti bolje, jer gore ipak nismo zaslužili. Mislim da se i prosječna čitateljica ili čitatelj Epohe ne osjećaju baš epohalno, pogotovo nakon raznoraznih događanja i vijesti proteklih mjesec dana. Bumo rekli, da se je neko praf zapraf „u principu“ olakšal... taj mudro gledi v zrak i pravi se da ga se to uopće ne dotikavle... Naravno, znamo iz iskustva, da NH3 dolazi odozgo na pučanstvo odozdo – tak je bilo i tak vre bude zanavek, zdopalo se to nekom ili ne. Kad smrdi otpre se prozor i problem je prešel pa – pa, no ovaj put smrdečina ulazi kroz prozore nutra, i kaj sad? Gledali smo svojevremeno „The Silence of The Lambs“ dr.Lecter za prijatelje Hannibal, natjerao nam je strah u kosti, pa se nismo usudili otvoriti prozore, a kamoli vrata, nakon projekcije filma. Danas ti svaki frustrirani kanibal može ući u stan i jao si ga tebi, ako mu pružiš otpor ne shvaćajući njegove potrebe i ne izađeš li mu ususret. To je lijepo objašnjeno na televiziji, pa nek se zna da i pljačkatori, silovatelji i ubojice imaju neka svoja ljudska prava. Samo na divljem zapadu može se obraniti obitelj i imovinu, ako treba i oružjem. Na pitomom Istoku, to jest Balkanu nezvane, naoružane uljeze treba pozdraviti, ponuditi ih kavom za početak, a kasnije, kad adrenalin zabruji žilama, treba im ponuditi kršćanski, i - drugi obraz na daljnju obradu... Kao izraz dobre volje, to će se svidjeti novinarima zna se već kojih elektroničkih i pisanih glasila, pa će imati razumijevanja prema sad već bivšem vlasniku imovine nakon nemilog događaja.

Nagledali smo se i filma Psycho, pa smo sa strahom sljedeća 3-4 dana išli pod tuš. Oni koji se ne tuširaju nisu imali tih problema, ali su posakrivali sve velike noževe u stanu „za svaki slučaj“. Ostao je ipak familijarni beštek, koji slučajnom namjerniku sociopatskih sklonosti može poslužiti kao modus faciendi...

Najopasniji su oni, u kojima se može aktivirati „mama“ svaki čas, oni mogu uprizoriti svoj jezoviti spektakl ad libitum u jednom, dva, tri stavka, u polakšem tempu, bržem, sa širokom lepezom instrumenata, rasvjetno tijelo koje se ljulja lijevo, desno samo je redateljski trik, sforzando - zaboravimo to, nepokretno tijelo na podu je kraj, bez Code, u dugačkom fade outu. Naravno slijedi istraga, izjava dežurnog glasnogovornika, dobra prodaja loših vijesti. Nalakćene visoko podignute obrve u dnevničkim papazjanijama dolaze nekako na kraju balade. Ostaje u zraku glasna tišina i na kraju uzdah s vrlo popularnim početkom Khevenhillera... i nastavkom – „pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“. To zvuči barem utješno, opuštajuće ...

Nakon zadnjih vijesti, slijedi opet Nikita koja ubija samo „by special request“, ali opravdano. Slijedi ugoda jastuka, noć, spavanje, zaborav, odmor, u jutro slijedi bolni oproštaj s krevetom, prve informacije radio programa i dugo, zamorno iščekivanje Nikite, zna se... Ono, između kreveta u jutro i na večer zove se život. Pod tim „životom“ podrazumjeva se slušanje tuđih telefonskih razgovora u tramvaju, besplatni show petnaestogodišnjakinja, raspomamljenih hormona na samim ulaznim vratima istog vozila u ritmu Cice ili Cece. Na ulicama gužva, svi se pridržavaju mobitela - da ne padnu. Nekolicina znanaca pokušavaju saznati kako ste, što radite, ali uzalud – i njih zovu mobitelđije, vi otpadate s neskrivenim obostranim zadovoljstvom. Prolazite ulicom s pogledom na vrške cipela, bolje i to nego da gledate grafitima upropaštene fasade. U parku očekujete da vas „pan zove u svjetove nove“ uz Debussyevske zvuke Faunovog poslijepodneva, ali nema azuretnila, to jest plavetnila, vrag – sin grijeha i noći i dalje inzistira na odgodi proljeća do daljnjeg. Oni koji slute proljeća dah malo će pričekati, u međuvremenu gačkovi se deru i na puteljke perivoja s...