Vladimir Pecić
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
.
VLADIMIR PECIĆ: Simbioze II objekti, instalacije, skulpture
U niz multimedijskih, interdisciplinarnih projekata kojima ULUPUH u posljednje vrijeme kroz skupne i samostalne izložbe promovira suvremeni pristup keramičkome mediju, uključen je i ciklus „Simbioze“ našega znanoga keramičara i kipara Vladimira Pecića. Izložba je bila otvorena od 4. do 17. ožujka ove godine.
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Vladimir Pecić posljednjih godina svoje stvaralaštvo temelji na istraživanju keramičkoga medija, te njegova sagledavanja i tretiranja kao „jednakoga među istima“ u svome multimedijskome suvremenome izričaju. Izričaju u čijoj je potki, istina, keramika, ali je ta keramika uvijek u zajedništvu s drugim medijima – sa svjetlom i zvukom, te s ready made predmetima i s predmetima pronađenima u prirodi, gradeći tako objekte i instalacije čiji je govor onaj suvremene umjetnosti. Ono što se danas jasno može definirati kao njegov najnoviji, zaokruženi ciklus naziva „Simbioze“, sastoji se od dva dijela: „Simbioze I“, koji je nastao 2006. i „Simbioze II“, koji je nastao 2007/08. Začeci nastanka toga 
ciklusa počeli su se nazrijevati i nastajati još prije nekoliko godina, kad je ovaj autor krenuo razlagati svoju dotad kompaktnu (često skulpturalnu) i čvrstu formu i od nje stvarati „krhotine“. A onda od tih „krhotina“ instalacije, koje je združivao u ekspresivna zajedništva keramike s drugim materijalima, ponajviše staklom. Tad je, međutim, još postojala neka priča, koja se provlačila kroz već ambijentalne postave. Danas njegovi objekti i instalacije više ne pričaju priču, nego prenose zgusnutu poruku, a gledatelju se obraćaju direktno, aktivirajući ga vizualnim i taktilnim osobinama medija. Zato su njegovi najnoviji radovi vrlo rijetko figurativni, više su asocijativno-simbolički, apstraktni i misaono-konceptualni. Pritom ipak valja zamijetiti da Peciću nije bitno samo što, nego i kako oblikuje. Jer on prema glini ima poseban odnos – onaj keramičarski; onaj zaljubljenika u glinu i poznavatelja svih njezinih tajni; onaj majstora svih vještina pri radu s njom: modeliranja, pečenja, bojenja, pa sve ono što se tu možda može nesmotrenome promatraču učiniti tek igrom, ili nekom „zafrkancijom“, ustvari je rezultat njegova dugogodišnjega proučavanja tehnologije rada. Proučavanja izgradnje forme. Ali i rezultat svojevrsnoga razvoja percepcije. Svi poznavatelji njegova opusa, malom digresijom, vjerojatno će se sjetiti ne samo njegovih vrsnih lončarenih formi otprije par desetljeća, nego i svih onih kiparskih, modeliranih formi, za njega karakterističnih, kod kojih je oduvijek pokazivao ( i danas pokazuje) izraziti senzibilitet keramičara/kipara za odnos volumena i površine. Za ravnotežu masa i logiku odnosa punoga i praznoga, te za „tenziju u balansu“ unutarnjih sila kod keramičke skulpture. Ali i za profinjene vizualne igre svjetla i sjene na njezinu „plaštu“, te za decentne odnose boja. Pecić, međutim, nikada nije ostao isključivo kod toga. Njegov autorski pristup je prolazio kroz mijene, pa je stilski put išao od kiparski-narativnoga, do misaono-sažetoga, a njegov poriv za eksperimentom u pravcu razlaganja i rastakanja forme, te u konačnici njezine transgresije. Danas se on sasvim udaljio od tradicionalnoga i od utilitarnoga pristupa keramici, pa konceptom prevladava priču, znakom slikovitost, a simbolikom predstavljačku prepoznatljivost, usmjeravajući pozornost na tvar – na glinu i njezine metamorfoze.
Glina u njegovim objektima i instalacijama rijetko nosi sjajnu, koloristički živopisnu glazuru, progovarajući najčešće prigušenošću kolorita, kroz koji se probija priroda same, čiste materije – njezina hrapavost, rustičnost, taktilnost, ali iznad svega toplina i podatnost. Tako je odmah u početku tu dokinuta svaka dekorativnost i slikovitost, ali je zato, zauzvrat, pojačana izražajnost i sugestivnost, te podvučena značenjska slojevitost. Likovni vokabular sveden je, pritom, na maksimalnu jednostavnost i sažetost, te na maksimalnu pročišćenost, kako bi komunikacija mogla biti što direktnija. Forma se pojavljuju u dva oblika: kao kompaktna i kao rastresita; kao sažeta i kao „dezintegrirana“ – ali uvijek elementarna i gotovo organska, funkcionirajući unutar instalacije kao neka realnost i punina, suprotstavljena nekoj praznini. Pa premda se na prvi pogled čini da je ta forma izgubila vezu s predmetnom realnošću i da je svedena na neodređeno apstraktno bivstvovanje, ona je ipak u sebi zadržala cijelo bogatstvo konceptualne slojevitosti, pokazujući veličanstvenu moć preobrazbe medija keramike i njezine beskrajne mogućnosti stalnih mijena...
