Uvodnik
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Diogenovi tragovi podno Schengenskog zida
Sjedim sa svojim društvom u renomiranom lokalu u koji odjednom upada skupina bahatih, razdrljenih, drogiranih i agresivnih mladića koji iz čistog mira počinju terorizirati sve ostale goste, razmećući se narudžbama i glasnim psovanjem. Za stolom do mene situacija nije ništa bolja, tri nervozna tipa obrijanih glava puše cigaretu za cigaretom i ogledavaju se oko sebe... Žele biti „nevidljivi“ u oblaku dima i novonastale atmosfere. Odjeveni su u najmodernije kožne jakne, glasno se koriste mobitelima, nervozni su i nestrpljivi. Očito dogovaraju neki crni posao... Jedan od njih upravo je drugima pokazao svoj pištolj. Svi gosti koji su vidjeli tu scenu lagano odlaze iz toga dojučer finog lokala.... Dižem se i ja sa svojim društvom i pitanje je hoću li ponovno doći na to mjesto. Osoblje lokala je zgranuto. Sliježu ramenima. U strahu su. Ispričavaju se i sami ne vjerujući što im se događa. Ali, što mogu... Klijentela se očito promijenila. Ovi gosti koji danas imaju buntove novčanica po džepovima u svojim kožnim jaknama, čini se, ne znaju za onu narodnu: novac pokazuju samo budale i djeca. Ugostiteljima klecaju koljena dok im nose ne znam koju po redu butelju vina, jer nikad ne znaju koja će kap preliti čašu njihove odglumljene civiliziranosti. Mole Boga da još jedna večer u njihovu lokalu prođe bez izgreda.
Ideje za te izgrede prijestupnici nerijetko crpe upravo iz šarolikog TV programa, punog nasilja, stravičnih prizora, neistraženih i teško dokazivih umorstava, vrhunski organiziranih krađa, nemilosrdnih terorističkih napada te najgorih mogućih prizora katastrofe i smrti. Čak nas i oglašivački program nemali broj puta iznenadi s novim lekcijama iz anatomije za koje možda nismo uvijek raspoloženi. No, nitko nas kao TV gledatelje niti ne pita za što smo raspoloženi i što bismo mi htjeli. Moramo li kao potencijalni konzumenti nekakve paste za zube baš svaki dan gledati nasmijano lice žene koje se preobražava u nasmijanu lubanju?
Škole imaju svoje psihologe za razgovore s djecom koja svjedoče stravičnim prizorima samospaljivanja u školi ili pate od raznih neurotskih tegoba. Po tome kakvo je trenutno psihološko stanje u našem okruženju uskoro će i svaka četvrt našeg susjedstva morati imati svog psihologa za razgovore s ljudima nakon konzumiranja raznih nepromišljenih medijskih menija. Tko nas pita želimo li na naslovnicama dnevnog tiska gledati dječaka koji se poigrava s vatrom i kojemu gori tijelo, ili na nekoj drugoj naslovnici gledati lice hladnokrvnog ubojice?
Medijska senzacionalnost u prikazivanju bijega tinejdžera od kuće ili njihovih sve brojnijih samoubojstava, po mišljenjima psihologa, nije uvijek dobra, jer uz to što može u nekim slučajevima poslužiti preventivno, u nekim drugim slučajevima može kod tog uzrasta djece postići i kontraefekt. Poruka koju neki od njih dobivaju dok novinari razgovaraju s odbjeglom i pronađenom djecom, može biti: ako ja pobjegnem od kuće i ja ću sutra biti „slavan“.
Dokazano je, pak, da konzumacija loših vijesti produbljuje depresiju kod starije populacije. Poneki put se pitam zašto ne postoji poseban blok vijesti koji bi se zvao: LOŠE VIJESTI u tisku i u elektronskim medijima? Na taj način te bi vijesti konzumirali samo oni koji se njima hrane i koji u njima uživaju. Sigurna sam da ima mnogo više ljudi ljudi koji doista ne vole tu crnu kroniku i koji ne žele baš svaki dan gledati slike smrskanih automobila i pokrivenih leševa. Za sve one koji se više vesele dobrim vijestima, uz već postojeću radijsku emisiju DOBRE VIJESTI, pojavilo se i glasilo pod istim imenom. Na taj način konzumenti medijskih sadržaja unaprijed mogu biti pripravljeni na sadržaj koji ih očekuje bez mogućih negativnih iznenađenja. Kategorizacijom medija unaprijedili bismo vijesti. Sada to izgleda ovako: uvodne vijesti - tragedije, ubojstva, provale... zatim ide blok politike (gotovo cijeli Dnevnik), blok ekonomije (nekoliko minuta), minutica-dvije kulture, neki važni društveni događaj, blok sporta te umirovljenicima najinteresantniji blok vremenske prognoze i to je sve. Pitam vas tko se od nas još usudi uključiti televiziju u vrijeme trajanja vijesti ili kupiti novine kada nas stalno bombardiraju novim ubojstvima, samoubojstvima i nerješivim političkim kontroverzama koje uvijek mirišu na neki novi ratni sukob.
Ljudi su čak počeli suditi jedni o drugima na temelju odabira Večernjeg ili Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije ili riječkog Novog lista ili Glasa Istre, odnosno Glasa Slavonije, tako da je znak prepoznavanja sugovornika na špici, osim odjevnih predmeta i - štivo pod miškom. Sve što medijski konzumiramo ostaje u nama. Medijski sadržaji su nam ponuđeni za konzumaciju poput artikala na policama u supermarketima. Na nama je da odlučimo s koje ćemo police uzeti određeni sadržaj i učiniti ga integralnim dijelom naše sveukupnosti. U svakom slučaju – mi smo ponudili svoju osobu određenom sadržaju kao prolaz, tunel ili put prema drugim osobama koje će s nama doći u kontakt. Svatko od nas je medij i svi jedni drugima nudimo određene sadržaje koji preko nas svih putuju do nekih novih ljudi i vraćaju nam se tko zna kojim putem. Mijenjajući stalno sugovornike, dolazimo stalno do novih sadržaja, a zadržavajući stalno iste – ostajemo zakopani u jednim te istim sadržajima koji se pretvaraju u neki čudan vakuum. Katalogizacijom i stalnom revizijom pogledanih filmova, kazališnih predstava, posjećenih izložbi i pročitanih knjiga, razmičemo oblake i pronalazimo red u našoj svakodnevici. Sumnjičavost je bolja od lakovjernosti dok se bacamo u zagrljaj nekome autoru. Zašto neku misao više cijenimo ako ju je izrekao Aristotel, Ciceron ili Hegel? Probajte svojim poznanicima neku svoju misao servirati kao njihove i vidjet ćete divljenje u njihovim očima. A kažete li tim istim ljudima nekom drugom zgodom najpametniju misao na svijetu kao svoju, svi će samo slegnuti ramenima, reći da filozofiraš ili će se samo nasmijati bez komentara. Mala sredina ne rađa veličine, tj. ne dopušta nikome ni pomisliti da bi mogao stvoriti nešto veliko, lijepo, kreativno ili revolucionarno. Da je Bill Gates, kojim slučajem, iz ove naše male zločeste sredine, sigurna sam da bi danas bio bez posla, da bi živio u Novom Zagrebu ili u predgrađu nekog drugog hrvatskog grada, i sigurno ne bi bio jedan od najbogatijh ljudi na svijetu. Možda bi isto tako naš novinar Joško Martinović u Americi bio veća zvijezda i od samog Larryja Kinga, a njegovo Globalno sijelo bi s oduševljenjem pratio cijeli svijet. Male sredine bave se učmalim stvarima, kao što su vječna prebrojavanja nečijih krvnih zrnaca, vječna prekopavanja po nečijim pogreškama, vječno prokazivanje nekoga tko pokušava napraviti nešto kvalitetno, lijepo i veliko. Dolazimo do toga da su u malim sredinama najkvalitetniji upravo oni ljudi koje ta mikrosredina kritizira. Svijet je nesavršen i to se ne boji biti. Svijet se ne boji pohvaliti nečiji rad i dati nekome priznanje u skladu s njegovim zaslugama. Svijet više voli priznanja od kritika. Mala sredina glumi savršenstvo. I ta naša priznanja na bilo kojem polju uvijek su popraćena nekim mini skandalima, namještaljkama i zlobnim komentarima poput onog nedavnog komentara Borisa Mirkovića kako je „Kraljevima ulice mjesto na ulici“. Budući da osobno poznajem dragog i simpatičnog Borisa, teško mogu povjerovati u istinitost te njegove izjave. Sigurna sam da su mediji tu njegovu izjavu izvukli iz nekog konteksta i servirali nam je u sadržaju koji šteti glumcu i voditelju Mirkoviću. On je pretpostavljam to izrekao u nekakvoj šali, navijajući za pobjedu Antonije Šole ili tome slično. Zabavlja me taj naš mini mundus po uzoru na veliki svijet. Kao uvijek: globalno zasjenjeni, zasjeli smo pred monitore svjetskih događanja. Svijet ima Oscare, mi imamo nagrade hrvatskoga glumišta. Svijet ima Sharon Stone, mi imamo Anu Mariju Brdarić. Svijet ima Nicole Richie, mi imamo Antoniju Šolu, svijet ima Lindsay Lohan, mi Maju Šuput, oni Angelinu Jolie, a mi Nikolinu Pišek, oni Julianne Moore, mi Natašu Jonjić, oni Jane Fonda, mi Miju Kovačić. Oni imaju Colina Farrella, mi Janka Popovića Volarića, oni Flavija Briatorea, mi Josipa Radeljaka, oni Jerryja Seinfelda, mi Željka Pervana, oni Roberta Cavallija, mi Roberta Severa... Svijet je imao Richarda Burtona, a mi velikog, dragog i neponovljivog čovjeka i glumca Borisa Dvornika – Roka Prča. No, cijenimo li mi te naše zvijezde kao što svijet cijeni svoje, ili smo nemilosrdni u svojim komentarima istih? Slažem se s mnogima koji kažu da su mnoge zvijezde upitne i na svjetskom i na lokalnom polju, ali neke od tih zvijezda su doista vrijedne naše pažnje, a upravo je njima teško poklanjamo. Zanimljivo je kako će ljudi iz male sredine lakše pokloniti pažnju nečemu i nekome bezvrijednome, jer im je tako lakše, nego nekome čija je vrijednost neupitna. Neupitne vrijednosti propitujemo, a upitnima se bezglavo klanjamo. Svijet to čini ipak malo drugačije. A kako mi za ostatkom svijeta kasnimo u svemu, načekat ćemo se još dugo do izlaska iz zemlje iskrivljenih slika stvarnosti.
Lakovjerno krdo ovaca i danas lijeno čeka neku novu vijest iz znanstvenog laboratorija bjelosvjetskog sijela. Svaka rečenica koja počinje riječima: američka znanstvena istraživanja su pokazala... najbolji je uvod u marketing za apsolutno sve. Ako bjelosvjetska znanstvena istraživanja sutra dojave da je zdravo jesti sirovo riblje meso, većina ljudi će bezglavo početi slijediti te upitne znanstvene novosti. Tko financira ta znanstvena istraživanja o čokoladi, kavi i ostalim proizvodima koja nas uvijek iznova uvjeravaju kako je određeni proizvod iznimno zdrav za naše srce, krvne žile, za naš mozak, imunitet i dugovječnost? Rezultati tih istraživanja uvijek su iste fraze. Isti marketing velikih korporacija. Ako netko u običnom razgovoru kaže svojim sugovornicima da je NEŠTO NEGDJE PROČITAO, to što iza toga slijedi slušat ćemo s većom pozornošću nego što bismo to učinili bez toga maloga psihološkog uvoda. „Pročitao sam u Newsweeku da vodu moramo konzumirati stojećki kako bi što brže ušla u naš organizam.“ Sama činjenica da je taj čovjek to pročitao u Newsweeku ili New York Timesu odnosno u National Geographicu, ulijeva nam veće poštovanje prema toj informaciji i nju ćemo lakše usvojiti nego da nam je on to rekao bez tog uvodnog teksta pročitao sam negdje... Zašto je uvijek lakše vjerovati nekim dalekim znanstvenicima, davno minulim epohama, starim mudrostima, nekim velikim imenima, nekom stranom štivu, nego čovjeku koji stoji pred nama?
Ljudi s kojima svakodnevno razgovaramo nude nam svoje priče u naslijeđe. Mi te priče kasnije prerađujemo, obrađujemo i recikliramo. Svatko je nekome psiholog. Ako nismo uvijek spremni i dovoljno stručno osposobljeni za praćenje i recikliranje tih sadržaja, mogli bismo se uhvatiti u življenju tuđih života i tuđih životnih problema. S obzirom na to, ima nešto čarobno u slučajnim susretima s nama nepoznatim ljudima. Priznajem, nekada su mi ovi slučajni susreti draži i sadržajniji od susreta s osobama iz „našeg susjedstva“.
U svim tim ciljanim ili slučajnim susretima ne bi se trebali hvatati naših razlika, već bismo trebali tražiti međusobne sličnosti i poštovati i cijeniti razlike.
To bi bilo naše traganje za ljudskošću i ljepotom života u dodiru s pravim ljudima. Nakon toga će nas sigurno početi više zanimati drugačiji medijski sadržaji od priča skrojenih po paparazzo receptima, sa svrhom prodaje lažnog senzacionalizma. I pokušajmo vidjeti prijatelje u ljudima različitima od nas. S njima dijelimo ovaj planet i plavetnilo neba. Shvatimo već jednom da nitko od nas nije ništa posebno i ništa bolji ili lošiji od drugih ljudi. Za one koji, pak, imaju neki istinski problem zbog kojeg ugnjetavaju i sebe i druge ljude – postoji rješenje i ozdravljenje. Većina ljudi na našem planetu želi normalan i zdrav život, uvjerena sam u to. Zato mi je žao da u našim medijima i u našim javnim prostorima dominiraju neki sumnjivi ljudi. No, za to ima lijeka. Počnimo izbjegavati mjesta i ljude koji su nam sumnjivi i doći ćemo jedni do drugih i do mjesta čistih od nemira i lopovluka, a sve one koji zagađuju naš prostor svojim nedjelima ostavit ćemo izolirane u nekim prostorima rezerviranima samo za njih. Tihom revolucijom razmaknut ćemo te oblake dima, doći do čistine i ponovno progledati.
Zamišljam svijet bez prijetvornosti. Iskrenost i jednostavnost tih izmišljenih ljudi koji me okružuju tjera me da pojačam zvuk tih snova, da im dodam mirise i boje te zastanem barem nakratko tamo u tom svijetu u kojem bih voljela živjeti. Lijepo ga je imati bar na papiru. Stvarno, kada ćemo se opet moći s nekim nasmijati kao ljudi, a ne kao lutke u izlozima kojima je netko na licima nacrtao riječ CHEESE? Vjerojatno onda kada ne budemo morali pričati o ZERP-u i razmišljati o tome kako ćemo začepiti sve šahtove i zaustaviti cijeli krvotok Zagreba zbog dolaska poznatog promotora američkih ratnih aviona F-16. E, jesmo mi jadni: kada nas svijet treba, mi smo uvijek tu, a kada mi trebamo svijet, on zamuckuje i jedva čeka da nam dijeli packe, kritike i zatvara granice .
Da, ljudskost se, bježeći pred jahačima apokalipse lagano premješta u perivoje i pretvara u tajno društvo tihih stabala. Ostaje nam cvrkut ptica, lagani korak, lijepa riječ...
S neke druge strane - androidi. Užurbano tipkanje po tipkovnicama suprotstavljeno našim koracima po šljunčanim stazama parkova. Kao protuteža parkovima tu su: My Space, Facebook, YouTube, Second Life... Ta mjesta virtualnih susreta čekaju na nas i naše dragocjeno vrijeme. Monitori su nam postali prozori u svijet. Otkucava sat.
Parkovi nam se i dalje nadaju.
Vidimo se tamo gdje nas u našoj potrazi za čovjekom odvedu naša srca.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
