In memoriam
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
Smijeh kao komentar života
Piše
Vanja ŠKROBICA
Mnogima će se činiti da je lako izvući nekoliko crtica iz bogate životne i radne biog rafije glumca (pjevača, zabavljača) Borisa Dvornika i napisati ih povodom njegove nedavne smrti. Lako je, rekla bih, jer krenem li od njegovih izvrsnih filmskih uloga (Deveti krug, U gori raste zelen bor, Čovik nije tica, Licem u lice…), do Tijardovićevih opereta, krenem li od neponovljivih likova iz TV – serija (Malo misto, Velo misto, Kapelski krijesovi, Kanjon opasnih igara…), ili od izvanrednih kazališnih ostvarenja (Šjora File, Ribarske svađe, Libar Marka Uvodića Splićanina, Šjor Bartulovi snovi, Drama bez naslova…), uvijek sam dobro počela.
Vratim li se u njegove najranije glumačke pokušaje u splitskom Gradskom kazalištu mladih i pratim li njegov put umjetničkog sazrijevanja i osvajanja brojnih televizijskih i filmskih nagrada (Zlatna arena u Puli, nagrada Slavica za životno glumačko ostvarenje na filmu…), kazališnih nagrada (Zlatni smijeh na danima satire, Nagrada za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika 1997….) i društvenih priznanja (Spomenica Domovinskog rata, Odlikovanje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, nagrada za Životno djelo 1998. Splitsko - dalmatinske županije…), opet sam na dobrom putu.
Jer Dvornik je bio glumac kojeg je voljela i htjela publika, kojega su tražili i htjeli angažirati redatelji, kojeg su poštovali i htjeli za partnera kolege glumci. On je bio umjetnik iznimne glumačke snage i energije, glumac – vertikala, umjetnik koji nije glumio, već je s lakoćom oživljavao svekolike ljudske sudbine i karaktere. Koristeći svoje, Bogom dane, talente, ulazio je u finese gradeći uloge do detalja i nadograđivao ih ako im je nešto nedostajalo.
Zato su se brojna publika i kritika, a i ljudi koji su ga osobno poznavali, znali katkad zapitati: “Gdje prestaje Boris, a počinje Roko Prč (iz Smojine popularne i vjerojatno najgledanije hrvatske TV – serije Malo misto), Roko (iz predstave Roko i Cicibela), Meštar (iz Velog mista), Bartul (iz kazališne predstave Šjor Bartulovi snovi)? Postoji li granica među njima?” A ja se pitam, nakon što sam danima pratila medije: “Postoji li uopće linija razdvajanja između života i kazališta?”
Dvornik je obogatio hrvatsku scenu kultnim likovima, dragocjenima i dugovječnima. Zapravo ti likovi na publiku djeluju terapijski i kao da prkose i odbijaju ostarjeti. Identificirajući svetost kazališnog i scenskog prostora sa svetim prostorom života, Dvornik je znao i mogao biti iskren i uvjerljiv. Svom je poslu pristupao briljantno otvoreno, nenametljivo emocionalno, pa se (možda i pogrešno!) činilo da glumi ležerno, bezbrižno ili čak da samo uspješno improvizira. I premda će ga javnost najbolje pamtiti po humorističnim TV - serijama, činjenica je da su mnogi Dvornikovi likovi po mnogočemu bili tragikomični, pomalo nemoćni i slabi jer su na sceni reflektirali čudesno životno postojanje. Znao je Dvornik biti briljantno superioran u predstavama mediteranskog, dalmatinskog podneblja, ali je podjednako dobro ostvario svoj dio posla u psihološkim dramama. On je jedan od onih glumaca koji su često znali ponijeti teret predstave na sebi, pa je zato razumljiv sud kojeg je izrekao Antun Vrdoljak: „… da tebe (B. Dvornika, op.a.) nije bilo, ne bi bilo ni mojih filmova“.
„Kad govorimo o Dvornikovoj umjetnosti“, pisala je jednom Lada Martinac, „govorimo ujedno i o njemu osobno… U prvom redu tu je Borisov talent koji simbolizira sagledavanje života instinktivno smijehom. I u tome je (vrlo često) sva životna filozofija: smijeh kao komentar života“. U jednoj sam ga prigodi upitala: „Kako ste iskrivili taj mali prst na ruci?”. A on mi je odgovorio: „Eee, bija san ti ja često izvan škvare (izvan mjere, izvan okvira, izvan reda, op. a.). I danas, puno godina poslije, shvaćam da bi to mogla biti metafora: Boris Dvornik je uistinu bio izvan-redan!
