Uvodnik
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
Umijeće sjedenja
Svakodnevne vijesti iz zemlje i svijeta... Loša. Lošija. Grozna. Užasna. Loša. Još lošija. I, na kraju , jedna dobra vijest, o još jednoj maloj pandi u nekom od svjetskih zooloških vrtova. Izgleda da nam dobre vijesti mogu stići još jedino iz životinjskog svijeta, jer one vijesti koje se tiču ljudskoga roda sve su više zabrinjavajuće. Ubojstva, otmice, krađe, prirodne katastrofe, prometne nesreće, srušeni avioni, teroristički napadi i tek tu i tamo poneka panda. Vijesti su se pretvorile u crnu kroniku. A lokalne vijesti o porastu cijena, skupoći Zagreba kao Pariza, inflaciji, izbjegavanju plaćanja poreza naših slavnih sportaša i o rastu bankovnih računa već ionako bogatih razjaruju siromašne i obespravljene ljude do nemogućih razmjera, tako da se napokon spremaju na javne prosvjede. Ne znam što smo čekali do sada. Doista imamo visoki prag tolerancije nekompetentnih političara koji nam, ili s rukama u džepu, ili visoko uzdignutih u zraku, vičući pokušavaju nešto ponovno slagati i obmanuti narod koji im je i opet poklonio svoje povjerenje. Normalno, sve to čine manirom bahatih i nedodirljivih.
Doktori sociologije pričaju o kontejnerima kao o sociološkom fenomenu, suprotstavljenom eliti i blještavilu, a naši bokci im iz prakse poručuju da su kontejneri njihov izvor života i da su oni više od pukog fenomena. Dva sloja društva koja su se formirala posredstvom tranzicijskog kapitalizma nespojiva su kombinacija. Između njih vlada netrpeljivost i odbojnost, umjesto međusobnog sporazuma o postupnom smanjivanju pripadnika i jednog i drugog sloja. Presiromašni i prebogati ne susreću se i prave se kao da se ne poznaju, jer tako im je lakše preživjeti. Siromašnima je lakše ako ni ne znaju za te bogate, a bogati se prave blesavi i stalno nas izvještavaju kako (neki) imaju imovinu vrijednu i do 430 milijuna eura, naprimjer. Što će nekome 430 milijuna eura? Zar je to normalni iznos novaca za život jedne obitelji? Pa s tim bi se novcem mogao nahraniti čitav sloj ljudi koji danas nemaju što jesti. A postoji i način na koji se organizirano može pomagati ljudima. To je izgradnja pučkih kuhinja, ubožnica, prihvatnih domova za stare i nemoćne, za nezbrinute majke i djecu, gradskih kupališta, dječjih domova, vrtića, bolnica i slično. Često se pitam što nekima znači biti bogat i imati puno novca, dok drugi pokraj njih umiru od gladi i u bijedi? Ti isti bogataši morali bi znati da još nitko nikada nije novcem uspio kupiti ljudskost. Novcem se može platiti plastična operacija, kupiti novi auto, izgraditi luksuzna vila, kupiti jahta, skupocjeni nakit, privatni zrakoplov..., ali ljubav, dobrota, ljudskost, duhovnost, suosjećanje s drugim ljudima, ne mogu se kupiti novcem niti dobiti nekom operacijom. Novac je varljiva kategorija za koju se najviše hvataju uvijek upravo oni kojima manjka ljudskosti i moralnosti... Kao da će uz pomoć novca u njima narasti čovjek. To se neće nikako i nikada dogoditi. Novcem možemo čovjeka u sebi eventualno ugušiti, ali nikako izgraditi. Lijepo je imati dovoljno novca za normalan život bez stresa, ali željeti previše i pritom od drugih krasti i otimati, krajnje je nemoralno. No, zbog novca ljudi i dan-danas čine čuda od sebe i prodaju svoju čast te čast svoga naroda na svakom koraku. I dok god nepotizam, podobnost i korupcija budu osnovna pravila našeg društva, teško ćemo moći promijeniti stanje našega duha. Mnogi se i dalje ponižavaju prostituirajući se u pornofilmovima i u raznim drugim životnim situacijama, dok drugi i dalje kradu od svojih bližnjih, lažu, izdaju jedni druge, prodaju informacije koje ih se ne tiču medijima kako bi zaradili na svojim dojučerašnjim prijateljima. Izdaju biografije poznatih, čekaju satima u grmlju ispred kuće Britney Spears ne bi li slikali neki njezin najnoviji ispad i na tome zaradili. Kakva je to zarada koja uključuje tuđe suze i muku, fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje drugih osoba? I kako netko u takvoj zaradi može uživati? Ne znam, ali sudeći po vijestima kojima nas mediji obasipaju, takvih je zarada sve više. I sve dok ima ljudi koji gladuju za vijestima o Tomu Cruiseu i scijentologiji, o novim tulumima na kojima se zabavlja Paris Hilton, ili o jadnoj Britney koju mediji naprosto razapinju, bit će i takvih nečasnih zarada.
A kod nas doma naše je geslo: zbrinute činiti zbrinutijima, a zabrinute još zabrinutijima. Pravimo se važni dajući stanove raznoraznim „umjetnicima“ i bogatim sportašima, a pravim bijednicima i bokcima ne dajemo kao društvo ama baš ništa za što se dugoročno mogu uhvatiti. Luksuzarenja i povlastičarenja si može priuštiti jedan Pariz ili London, ali ne i mi, do grla u dugovima i kreditima. No, budimo ponosni, jer naš grad nad gradovima, metropola nad metropolama, prema kojem vode svi putovi i u koji se u posljednje vrijeme slijeva i balkanska i svjetska društvena „krema“, da ne kažem talog nad talozima, poskupio je do besvijesti i po cijenama može konkurirati, zamislite, čak i jednom Parizu. Po komunalijama i cijenama gradskog prijevoza Zagreb je skuplji nego Prag i Trst. Stoga budimo ponosni, što si taj skupi život možemo priuštiti...
I ne divimo se bezglavo ljudima koji se voze našim cestama i petljama i prežderavaju u našim kletima i konobama ne pitajući za cijenu, jer mi plaćamo porez, a oni jednu ruku drže na srcu, a drugu zna se gdje..., a sve pod sloganima: „We love Croatia“ ili „U ime naroda“. Hvala Bogu na manjkavim hrvatskim zakonima, vele oni i žure u njihove nove hramove. Ne moram prevoditi - banka im je ime. Grozno! Pod hitno bismo trebali poboljšati stanje u našem zakonodavstvu i preko noći ćemo imati čisto i pošteno društvo, bez tamnih oblaka koji nam zaklanjaju sunce.
Velika „ljubav“ prema našoj domovini, a i brzoj zaradi donijela nam je u susjedstvo svakojake ljude, kojima je najdraža osvajačka destinacija naša metropola. Kao da Zagreb nema ionako previše stanovnika, svi znamo da već odavno puca po šavovima i gubi svoj identitet... Hrvatska ima i mnoge druge lijepe gradove i krajeve koji zjape prazni i jedva čekaju nove stanovnike koji će zajedno sa starosjediocima krenuti u njihovu gospodarsku i kulturnu renesansu.
Spremni smo izvršavati sve naše građanske obveze, ali kao građani za uzvrat imamo pravo tražiti da živimo u mirnom, sigurnom i poštenom okruženju pravno i gospodarski sređene države. Jedino ćemo na taj način imati motivacije zajedno proći kroz sve nedaće i krize koje nas na našem putu čekaju. Bilo bi divno živjeti u zemlji poštenih ljudi, a ne u zemlji u kojoj svaki svjetski mešetar može raditi što god ga je volja. Zrak je već ustajao od tih neljudi i kazaljke na našim satovima kao da žele na podmazivanje. Treba nam novo vrijeme i čist zrak. Od silnog zagađenja stigla nas je pjesma Karla Metikoša i Ivice Krajača u interpretaciji Josipe Lisac „Magla“. Jesmo li sami krivi za to? Odgovor pronađimo, između ostalog u prihvaćanju PDV-a od 22% na sve proizvode i usluge, a rijetki su oni koji su predlagali ili koji predlažu da na osnovne životne namirnice kao što su voda, kruh i mlijeko, plaćamo manji porez nego na neke nepotrebne luksuze. Složit ćete se sa mnom da PDV na jedan Jaguar i na koru kruha ne bi smio biti isti, ali političari možda i ne misle tako. Ispričavam vam se, gospodo sabornici. No, ja skromno mislim da bismo ipak trebali imati ljestvicu s vrijednostima PDV-a pojedinih proizvoda i usluga u skladu s njihovom neophodnošću u svakodnevnom životu, pa ako netko sebi želi kupiti privatni zrakoplov neka plati PDV i 300%, baš me briga. Ako ima novaca za zrakoplov, onda ima i za PDV. Ali, ako netko mora na koru kruha, kao na primarnu životnu potrebu, platiti jednak postotak poreza kao na jahtu, to je smiješna država. Narod kaže: po zakonima seprepoznaje sređenost neke države, a dok god kod nas neki ubojica dobiva za monstruozno ubojstvo samo nekoliko godina zatvora, do tada će nas i svijet gaziti, kao što to nemilosrdno čini i sada. A mi smo kao građani nemoćni, jer smo izgleda državi potrebni samo kao glasačko tijelo i porezni obveznici. Za sve drugo nas se apsolutno ništa ne pita.
No, to nisu vijesti dana. Vijesti dana su povlaštene mirovine naših saborskih zastupnika koji za te mirovine od devet, pa i više tisuća kuna moraju učiniti sljedeće: prosjediti u Saboru svega dvije godine i jedan dan. Pritom ne moraju čak progovoriti ni jednu riječ. Tako su se neki od njih, koji su za vrijeme svoga sjedilačkog mandata u Saboru progovorili čak četiri do pet puta (gle čuda!), sjetili da bi oni trebali dobiti veće mirovine od onih koji su svoje dvije godine i jedan dan u Saboru samo odsjedili i odšutjeli. Zamislite, molim vas, koje vještine morate imati kako biste zaslužili saborsku mirovinu. Dakle, da ponovimo gradivo: morate znati sjediti, malo si odrijemati, skočiti na dobar gablec ili jeftini ručkić, pročačkati si zube, uho ili nos, ili pak protrljati snene oči i ponekad nešto nesuvislo reći. A neki od njih, odnosno velika većina, što se na njihovu žalost vidi iz izravnih televizijskih prijenosa, ne znaju ni govoriti, a stekli su sjedeći u državnom parlamentu pravo na masne mirovine. Znati razvaljeno sjediti je očito dovoljno za zbrinjavanje sebe i svoje obitelji. Zašto su nas onda odgajali i učili lijepom ponašanju i držanju te stjecanju novih potrebnih znanja, iskustava i javnog nastupanja, kada su danas na javnu scenu došli neki čudni ljudi koji svih tih znanja i vještina nemaju. Čovjek treba biti stvarno krajnje drzak i biti spreman zarađivati za život na račun sjedenja. Narod to očito ne zna. Zato se svaka doktorska spika nekog sociologa čini smiješnom u sudaru s narodnim čovjekom koji je prisiljen sociologiju učiti iz vlastitog života. Taj čovjek iz naroda za mene je doktor sociologije, jer netko tko svaki dan ruje po kontejneru najbolje zna kako miriše taj društveni sloj kojem on pripada, a o kojem sociolozi i politolozi u odijelima razgovaraju uz šalicu brandyja, zavaljeni u kožne fotelje nekoga golf kluba u kojem usput još puše kubanske cigare. Miris luksuza također znaju prepoznati i pripadnici naše nakaradne elite koja si ga može priuštiti. Ali, svi oni zaboravili su na ljudskost jer, ponavljam, ljudskost se ne može ni zaraditi ni kupiti. S njom se ili rađamo ili ne.
U prilog tome govore i dva svijetla primjera humanosti dvojice hrvatskih političara (dobro ste pročitali, političara), predsjednika Republike Stjepana Mesića koji je nedavno donirao poveći iznos novca Dječjem domu u Zagrebu i saborskog zastupnika Miroslava Škore, koji se odrekao svoje saborske plaće u korist obnove Odjela za pedijatriju Kliničke bolnice Osijek.
Svaka vam čast gospodo Mesiću i Škoro! Vi ste, nažalost, tek mala kap ljudskosti u moru opće nehumanosti koja već godinama hara Hrvatskom.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
