.

U negativu prvoga dojma
/Od 10. siječnja do 3. veljače 2008. godine/

Piše Nataša ŠEGOTA LAH
Abadžić nas kao malo koji fotograf podsjeća na subjektivno vrijeme Rolanda Barthesa, na razumijevanje fotografije ne kao kopije stvarnog, već uobličene prošlosti stvarnog. Po čemu je to dakle, posebna ili drugačija, fotografija Stanka Abadžića?

Njezina je posebnost, odgovorimo li jednom rečenicom, u negativu prvoga dojma. Taj prvi dojam estetičnosti i dokumentarnosti u stvari je nostalgija i dekadriranje realnosti. Uostalom, Abadžić i sam svjedoči tu pretpostavku jednim od zapisa u svojim dnevničkim bilješkama – Ja se ne mogu tako lako pomiriti s tim da nestaju ambijenti koji su trajali godinama i činili ljude sretnima.

Budući da je nostalgija vrsta boli koju osjećamo prema izgubljenom prostoru i vremenu, ako ispunja fotografski prizor, ona je samo nalik dokumentu. Asocijativnost, fragmentarnost i dekadriranje realnosti ljušte detalje koji remete iluziju nostalgije ili subjektivnog sjećanja. Takva vrsta sna o izgubljenome, po pravilu je lijepa. Utoliko, crno-bijela Abadžićeva fotografija, budući da nastaje u XXI. stoljeću, arhaična je i posvećena jednom izgubljenom prostoru i vremenu.

Osjećaj zaustavljenog vremena u djelu tog fotografa artikulira osjećaj prolaznosti. Kolektivna slika stvarnosti i tranzicijski obrat kontinuiteta iz jedne kulturne zbilje u drugu, kod Abadžića su shvaćeni sasvim osobno. On bilježi, formulirajući motiv rušenja zida s dragom, starom reklamom (za kremu Nivea) – Obećavali su mi da će taj zid zadržati i ukomponirati u novo. No, nisam im vjerovao, jer znam što znači diktat novca...

Snažan osjećaj nostalgije u Abadžićevim fotografijama tako, generira strah od prolaznosti, a da bi se taj strah nadvladao potrebno ga je artikulirati, koncentrirati se na njega, vizualno ga razumjeti. Takav napor fotografove namjere, njegova oka i objektiva, pronalazi kadrove koji dopuštaju mogućnost zaustavljenog vremena. Koji simuliraju zaustavljeno vrijeme.

Reportažnost trenutka nadalje, artistička je u Abadžićevu djelu. Takvu je pojavu fotografove slike Zvonko Maković jednom prigodom formulirao kao slijed vlastite opsesije i predodžbe o stvarnosti… Tako iz straha od prolaznosti, simulacijom trenutka kojeg više nema, hinjenjem da je zaustavljen, odnosno zadržan, fotograf stvara dojam reportažnog trenutka, što je još jedna zabuna u čitanju Abadžićevih fotografija. Dapače, velik broj kadrova u potpunosti je režiran, ili drugim riječima apliciran na postojeći motiv.

Pokrenutost i ritam skrivaju se u statičnim prizorima tog vrsnog fotografa. Ikonografija suvremenosti danas raspolaže obiljem detalja koji kodiraju brzinu, potrošnost, zamjenjivost, nervozu, gomilanje… Već spomenuto Abadžićevo dekadriranje, postupak je apstrakcije, čišćenja, analize, pa se iz kadra naprosto iznose svi elementi suvremenosti, a tema i motiv se doimaju duboko statični u odnosu na naviknutost našeg oka. Ali dapače, oni su vrlo dinamični po naravi uslojenih prostora svjetlosti i sjene, te razluđenih struktura ponad statičnih ploha. No, tu vrstu pokrenutosti i ritmičnosti naše oko u prvom čitanju ne prepoznaje, iako – intenzivno osjeća...