Mario Beusan
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
Retrospektivna izložba Marija Beusana: ARHITEKTURA IZLOŽBE - NA TRAGU HERMENEUTIČKOG DISKURSA
/ Izložba daje pregled opusa oblikovanja izložba i stalnih postava/163 realiziranih izložaba i 18 muzejskih postava od 1973. do danas /
Od 24. siječnja do 24. veljače
Mario Beusan među stvarima i snom
Piše Željka ČORAK, fotografija preuzeta iz Vjesnika
Stvari su mjerstvo vida, a san je njihova sjena,
Njihova nejasnoća, neravnovjesje i vječita mijena,
Stvari su komadi, no život je čitav i ništa nije odijeljeno…
Tin Ujević
Gledajući više puta iz povlaštene vizure kako Mario Beusan uspostavlja pozornicu i režira predstavu izložbe, znala sam se sjetiti jednoga književnog prizora. Kad je Zagorkina Gordana u stanovitoj svečanoj prilici željela privući opću pažnju, učinila je nešto neuobičajeno. Sa zelene haljine, boje vlastitih očiju a u kontrastu s bakrenosmeđom kosom, otparala je ukras po ukras. Ostala je tako samo intenzivna podloga najljepšemu što je trebalo istaknuti. Doživljaj je bio ciljan i sveden na bitno. I ostvaren kao takav. A Zagorka je, u duhu svoga vremena kojemu je «manje je više» bila jedna od osnovnih krilatica, ali projicirajući je na kontrastnu podlogu jednoga bivšeg i drugačijeg doba, iskazala tu formulu sredstvima primijenjenih umjetnosti. U odnosima tvari i boja, u nesmetanom protagonizmu ponuđene forme. Ta sposobnost prevođenja visokog koncepta u tvarne oblike, sažeta u ovom motivu, sigurno ostaje vrijednost koja se pamti iz njezina djela.
Otparati sve suvišno, prepoznati bitno, ciljano, jasno i čitko voditi druge takvu prepoznavanju: erudicija, svestranost i senzibilitet omogućuju Mariju Beusanu da njegovo «manje je više» ne bude dogma oduzimanja, nego rafinirana i nadasve nijansirana elegancija abrevijature. Mario Beusan nikad ne pripovijeda previše, ali svaki izabrani predmet, međurazmak, usmjerenje kretanja, rasvjeta, zvuk (njegovi sinopsisi za zvučne kulise angažiraju pak verbalni medij kao prava pravcata poezija) nosioci su slojevitih značenja. Dinamika kuteva i zrcalnih odslika (dominikansko misno ruho) pokreće gledaoca na barokni način. Izložba nakita (Lovrenčićeve minijature) proporcioniranjem razmaka, protezanjem vremena, povećava doživljaj fizičkih dimenzija pojedinosti i cjeline. Suočavanje mjere gledaoca s mjerom nijemog zbora rimskih kipova u Naroni gotovo je opipljivo iskustvo brisanja granice između stvarnosti i mita, racionalnog i prekograničnog, fizike i alkemije povijesti… Čudesna spomen-kripta Antuna Kanižlića uspijeva materijalizirati i stilski označiti gotovo neotjelotvoriv sadržaj. To maleno i jedno od posljednjih Beusanovih djela, pravo remek-djelo, čudo je strogosti i liričnosti, informativnosti i poetičnosti. Uzak pravokutan prostor, dakako bez ikakve izvanjske rasvjete, vedutama tumači životni put pjesnikov, a panoi su dvoslojni i troslojni: u podlogama se pojavljuju cvjetni motivi baroknog ruha, unutar njih uvećanja rukopisa, ili neki drugi motiv za simultano (stilsko) čitanje…Bijela strogost kripte, u svemu pravilno ritmizirane, ističe prisutnost tvari doziranih poput mirodija (srebro, koža uveza, požutjeli inkarnat papira, tekstil, kamen…). Vitrine, izduženi horizontalni kvadri čistoga stakla, blago napominju temu sarkofaga. A donja, noseća staklena ploha tiho zrači neobičnom, pomalo otrovnom zelenom bojom, pridružujući svoju apstraktnu narav i nadrealno djelovanje intenzivnom realizmu materije izloženih predmeta. Premda je zeleno i boja prirode koju je Kanižlić tako virtuozno opjevao…
Od egipatskih perli do dvorca Trakošćana, raspon tema i opis djelâ ovoga maga, koji dirigentskim štapićem izvodi neke tančace što koprenama šušte i usred vidljive jasnoće, otkrio bi niz jedinstvenih detalja, uvijek mišljenih iz srijede nove zadaće. Na kraju, otkrio bi cjelinu između svih medija i s njima vezanih osjetila, cjelinu koja je «san o pređi među stvarima», koja se doživljava okom, korakom, uhom, a zbraja se u duhu.
Piše Snješka KNEŽEVIĆ (izvod iz opširnijeg osvrta na izložbu), fotografija preuzeta iz Nacionala
Neupitna premisa za Beusana ostaje dominacija artefakta: originala i njegove aure koji nose i provode ideju i poruku. Sve ostalo: adaptacija/transformacija prostora namijenjena izložbi, posebna, često raznovrsna oprema (mobilijar, uređaji, modeli, makete...), likovni postav: razmještaj izložaka, najposlije danas samorazumljivi multimedijski zahvati – namijenjeno je kreaciji vremenskog i prostornog konteksta artefakta, konkretizaciji i tumačenju njegovog Kada i Gdje. To je predmet projekta. Nimalo slučajno to izaziva paralelu sa scenografijom, disciplinom tradicionalno povezanom s kazalištem, jer postoje sličnosti i srodnosti. U oba slučaja scenografija služi predstavljanju, uspostavlja prizor, no s različitim svrhama: u kazališta to je poprište radnje i vremenski slijed prizora; u izložbe ambijent i prostorni slijed prizora. Izložba omogućuje fizički ulazak u prizor/prizore i individualno kretanje njima – zaustavljanje i navraćanje, provjeru i dopunu dojma; kazalište pak pruža jednokratni doživljaj prizora u smjeni, kako to nalaže njegov primarni, dinamični princip, a iluzije s razmaka. Zahtjev, moda (?) teatralizacije izložbe neminovno su potaknuli ispitivanje naravi i granica «muzeografske» scenografije, njezina odnosa s kazališnom scenografijom, kao uostalom i sa svim onim umjetničkim postupcima...
