Davorin Radić
-->!NOVA KNJIGA!<-- Globalno usijanje, Elia Patricia Pekica Pagon
/ukoliko želite naruČiti knjigu kliknite na kuverticu/
.
Davorin Radić: Autoportreti
Krajem veljače u LIKUM-ovoj Galeriji ULRICH u Zagrebu otvorena je izložba pod nazivom „Autoportreti“ znanoga hrvatskoga slikara Davorina Radića. Iz bogatoga likovnog opusa ovoga autora za ovu prigodu izdvojena je tematska cjelina koja je u njegovu stvaralaštvu jedna od najintrigantnijih, a u našoj novijoj likovnoj produkciji jedna od najcjelovitijih, najbogatijih i najslojevitijih - autoportreta. Likovna kritičarka Višnja Slavica Gabout autorica je koncepcije ove izložbe. Svi zainteresirani ovu izložbu mogu će posjetiti do 15. ožujka ove godine.
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Još otkad je prvi put vidio svoj odraz u vodi, čovjek se, beskrajno fasciniran, bavi vlastitim likom – unosi se u njega, istražuje ga i bilježi njegovu pojavnost. Umjetnici su, promatrajući sebe, već zarana profinjeno znali, osim svoje izvanjske projekcije, dohvatiti i onu drugu, unutarnju. Jer, suočeni sami sa sobom i ogoljeli pred svojim vlastitim pogledom, neminovno su uranjali u svoju nutrinu – „kopali“ po svojim emocijama, stavljali na kušnju svoje nazore i uvjerenja, preispitivali svoj život, ali usput i vrijeme u kojem žive. Zato u autoportretu – kako prije, tako i sad, kroz umjetnikov osobni pogled progovara stvarnost začinjena emocijama, ali često i kritičkim opaskama. A to pažljivome i znatiželjnome promatraču daje mogućnost ne samo ulaska u dušu umjetnika i njegovu osobnost, nego i u širi kontekst životnoga i duhovnoga miljea vremena. Daje mu mogućnost sagledavanja svojevrsnoga „lica i naličja“ autoportreta. Odnosno, njegova iščitavanja na nekoliko razina stvarnosti. Najčešće ishodište autoportreta je mimezis (ali ne mora uvijek biti), dok je krajnji doživljaj određen (kako prije, tako i danas) načinom i dubinom autorovih introspekcija. Određen je njegovim zadiranjem u svoju nutrinu. Međutim, kroz to zadiranje u sebe sama, autor je često sposoban dati prosudbu i drugih, pa je nerijetko autoportret, taj intimistički i naizgled samozatajni motiv, u mnogih postao neobično snažno kritičko sredstvo, koje upire prstom, „diže glas“, ironizira i prkosi. Ali ponekad i rezignira, prepuštajući se olujama emocija.
Autoportret je žanr kojemu se davnih dana nije mogao oduprijeti niti Fidija, a otad, sve do danas, rijetko koji veliki umjetnik nije njime obilježio svoje stvaralaštvo: od Van Eycka, preko cijele plejade slavnih umjetnika - Dürera, Raffaela, Tiziana, Michelangela, Leonarda, Parmigianina, Velasqueza, Rembrandta, Goye i Courbeta, do Van Gogha, Gauguina, Cézannea, Schielea, Picassoa, Chagalla, Kahlo... i mnogih drugih. Nekim umjetnicima taj njihov „zrcalni ja“ bio je tek sredstvo povremenog, uznositog samopotvrđivanja, a nekima je on bio intimni suputnik cijeloga života, bilježeći, poput dnevničkoga likovnog zapisa, svaki detalj o njima – cijeli njihov osobni i profesionalni život, sve uspone i padove. Prateći tako sva njihova životna i kreativna pulsiranja i registrirajući sve njihove aktivnosti.
Autoportret prati slikarstvo Davorina Radića stalno i uvijek - od umjetnikovih početaka, do današnjih dana. Unutar cjeline njegova stvaralaštva veliki je to i zato važan segment opusa, koji mnogo govori o njemu samome i o njegovoj likovnosti. Segment u koji stalno pritječu novi životni sokovi, nove opservacije i novi osobni doživljaji. Ali i segment u kojem se duboko osjeća ne samo njegova strast prema slikanju, nego i lakoća slikanja, pa s te strane mogu uvijek nadolaziti nove finese i pomaci u interpretaciji njegova slikarstva. U Radićevim autoportretima najčešće on sam, kroz svoj lik, otkriva silinu svoga unutrašnjega života – svoja iskustva i doživljaje, svoju impulzivnost i poetičnost, dramatiku svojih emocija i ustrajnost svojih principa. I sve on to, kao autorsku osobnost i kao osobnu individualnost, doznačuje majstorskom likovnošću – znalački usuglašenom čistom bojom, hitrom gestom, promišljenom formom, čvrstom strukturom i tektonskom kompozicijom. Spreman jje sve kritički preispitati, suprotstaviti suprotnosti, razum i emocije, a onda sve pomiriti i združiti u jednome odnosu napete ravnoteže. Sam motiv je većinom prepoznatljiv i on je odjek autorovih zagledanja „prema unutra“, pa često i nemilosrdnoga razotkrivanja sebe. Na svojim autoportretima Radić „govori“ očima (pogledom uvijek uprtim u gledatelja), izrazom lica, stavom, ali i karakterom poteza, koji otkriva sve one energije slivene u pokret ruke. Motiv je, međutim, u njega ponekad i „skriven“, a temu autoportreta on širi na mitološke scene, s personificiranom, metaforičkom pričom i grupom nestvarnih likova u stvarnome pejzažu. Širi je on isto tako i na metafizičke i nadrealne scene, u kojima stoluju čudesni „čuvari“, gdje je sve puno simbolike, a pejzaž poprima autobiografske karakteristike. Najposlije, Radić o sebi progovara i samom čistom bojom i formom, u svojim apstrakcijama, potvrđujući time već mnogo puta spomenutu činjenicu kako ne mora nužno u temi autoportreta biti prisutan...
