Zdravko Tišljar
Strast igre i dubinski promišljaji ili kronika duhovne potrage
«Ne prestajemo se igrati stoga što ostarimo.
Starimo jer se prestajemo igrati.»
GEORGE BERNARD SHAW*
Piše
Božica JELUŠIĆ
Ako nas svakodnevna praksa i skučenost zbiljskog života neprestano vraćaju u Pindarovo polje mogućega («Dušo moja ne zanosi ne nedohvatnim stvarima, nego iscrpi polje mogućega!»), tada je umjetnost uistinu ona zona dopuštenog prijestupa, gdje se sve može dogoditi u igri bez kraja i granica. Igra, aleatoričko načelo, ludizam kao metoda i izraz osobnosti, a potom dubinski promišljaj i zanatska perfekcija susreću se i u umjetnosti Zdravka Tišljara, osebujne pojave hrvatske likovne scene, čiji se (nenamjerno) rijetki izlasci pred publiku redovito pretvaraju u pravi, autentični estetski i filozofski doživljaj. Tišljar je umjetnik koji ne pati od krize ideja: neprekidno radi, oprema knjige, kalendare, plakate,dizajnira uporabne predmete i likovno oživljava prostore za javnu i intimnu uporabu, bavi se heraldikom, nalazi inventivna likovna rješenja za fasade, vjetrokaze, barjake, kutije, boce, marke, banknote, pozivnice, sve što javna pozornost želi eventualno zamijetiti, a on može ponuditi i podmiriti, uvijek iznova iznenađujući svoje «kontraktore», jer većina njegovih uradaka ne završava na jednokratnoj uporabljivosti, već nastavlja iskriti u polju poticajne provokacije i neosporne tišljarovske, rukotvorne i majstorske geste.
Zapravo, taj snažni dojam osobnosti počinje već ulaskom u njegov životni prostor i zagrebački kabinet / atelier na ALU, gdje djeluje kao profesor, vodeći klasu primjenjene grafike. I njegov dom i radni ambijent čuvaju mnoge preobražene objekte, kreativnom intervencijom pretvorene u nešto drugo, ono što se zvalo disegno fantastico artificiale;** predmet umjetno stvoren, očuđen, novoskovan u radosti pokušaja i domašaja. Takva maštarija, izvrnuće, replika, fantastična dekoracija, asocijativna dosjetka, stvaraju u posjetitelja želju za dodirivanjem,skrivanjem, preslagivanjem ili premještanjem...............................
...................................................................................................................
Njegova se konverzacija zanimljivo podudara sa slikarskim postupkom: humor, aluzivnost, nabačaj neke teze, detektiranje duhovnog žarišta, povezivanje bliskog i onostranog, sposobnost pronalaženja i isticanja pozitivne (svijetle) strane stvari:pjesnički vispren, ne akademski visokoparan i zamoran.
No, ta višeizvornost, multidimenzionalnost, zrakasto širenje interesa, odlično «plivanje» u poeziji, satiri, kritici, arhitekturi, fotografiji- sve to čini Zdravka Tišljara teško uklopivim u naše skučene akademske i umjetničke matrice. U doba opće rasapnosti i raščovječenja, poricanja, ruganja s dušom i pervertiranja vrijednosti, on ima snage zalagati se za «kreativan dijalog s prirodom», «plivanje protiv struje» i još k tome priželjkivati «dar osame i unutrašnje tišine». Sa stanovišta naših novih rugača, promicatelja «avangarde» pod svaku cijenu, svakovrsnih širitelja i poticatelja kaosa, takav se svjetonazor doima u najmanju ruku staromodnim. I možda u tome valja tražiti razlog Tišljarove nenazočnosti na salonima i u državnim selekcijama.Ipak, ostaje dojam da je izvan snobovskih rezervata (sine nobilis, onaj koji je bez plemenitosti), ovaj čvrst karakter i umjetnik odan svome poslanju, sačuvao nešto kudikamo značajnije: svoj osobni integritet i radost rada, kakvu je možda iskusio drvodjelja (ili na podravsku: tišljar) Josip u svojoj skromnoj radionici, imajući za pomoćnika dječaka Isusa.
Naravno, jedino bi nam sam umjetnik mogao potvrditi ili osporiti valjanost teze, no njegovi su recentni radovi proizašli iz takva okružja i osvojili nas svojom širinom, dubinom i visinom.
Krcat svakdan, širok blagdan
Prethodna izložba Zdravka Tišljara, održana u Galeriji Koprivnica (studeni, 2006.), nosila je znakovit naziv: LIKOVNJAKOV SVAGDAN. Bilo je zaista začuđujuće vidjeti kako je bogat njegov imaginarni Timbuctu, i što su sve karavane deva, zaputivši se u prostore ideja i prošavši kontemplativna iskušenja pustinje, odande donijele u jedan hrvatski, zagrebački okrug. Primjetili smo stvari vrijedne pozornosti, estetski superiorne, u najboljem smislu riječi aplikativne, s čim u svezi Tišljar u jednom razgovoru brani i sve one, koji će svoje stečeno znanje primjeniti u oblikovanju artefakata i «svakodnevnih sitnica» s kojima smo u permanentnom dodiru. On će reći: «Drugi (umjetnici, op. a.) baš u tome vide šansu, znak vremena, mogućnost prevladavanja i transformiranja, tehničkog racionalizma i funkcionalizma u estetske i humane relacije. Oni ne vide ništa loše u činjenici da svoj kreativni potencijal i etičku odgovornost ugrađuju u svakodnevnicu našeg fizičkog i duhovnog okoliša. Uključuju se u borbu za nestale vrijednosti upravo tamo gdje je spiritualno izgubilo prve bitke»..........................
...................................................................................................................
Tišljar ispravno postavlja znak jednakosti između estetskog i humanog, kao što lucidno detektira i bezdušnost kao bezsržnost,estetsku prazninu koja nastaje kad se odreknemo spiritualne suštine.
Dodir ljepote: što to zapravo znači? Prije svega, to je pitanje mjere, harmonije, visokog duhovnog uzora i cilja, osjećaja za uzvišeno.Keats nas u Endymionu poučava da je «Ljepota vječita radost» (a joy forever) , Baudelaire pak drži je «besmrtnom božicom koju bi rado upoznao». No, umjesto da postane blagdanskom povlasticom, okrjepom našoj klonulosti, čak instrumentom spasa od propadljivosti, ona je prognana i proskribirana, ismijana u svijetu pomutnje i ovraženosti. Naš umjetnik s mnogo emocionalnog naboja ustaje u njenu obranu, ne libeći se svojstvene mu britkosti: «Prijezir prema ljepoti ulaznica je u carstvo suvremenosti. Prema ljepoti suvremena se kritika ponaša kao prema bespravnoj izgradnji koja narušava idilu njenog recentnog pejzaža oblikovanog primitivizmom, vizualnom blasfemičnošću, brutalnošću, destrukcijom i besramnom autopromocijom. (...) Od Dantea do Krleže umjetnici su imali kvalitetne «suflere» u opisivanju crnila. Umjetnicima ( i vjerničkom svijetu) treba danas pomoć teologa u afirmiranju nebeske ljepote, njene poželjnosti u eshatolološkom smislu. Pomoć nekoga tko bi raspadljivosti materijalnoga i pogubnosti hedonizma suprotstavio «rezultate istraživanja» ljepota o kojima «uho nije čulo niti ih je oko vidjelo». Rekli bismo da se u ovako jasno iskazanom nagnuću krije i naziv aktualne izložbe «LIKOVNJAKOV BLAGDAN» a koju čine, po definiciji autora, « djela koja sam, za razliku od spomenute koprivničke izložbe...
