Vladimir Kos
Quidquid agis,
prudenter agas et respice finem...
Piše
Vladimir KOS
Da, treba se smijati, vele - što češće i žešće, od srca... Ne znam onda, zašto su oko mene samo natmurena, zabrinuta, namrgođena lica?
Čitav tjedan novine nastoje čitatelje užasnuti, preplašiti, zabrinuti. Televizijske informativne emisije gledateljima tjeraju strah u kosti. Na vanjskopolitičkoj sceni su neraščišćeni odnosi Flamanaca i Valonaca, atentati, štrajkovi u Francuskoj i Njemačkoj, blago rečeno kriza u Pakistanu, tinjajući sukobi na Bliskom Istoku, gotovo svakodnevna poskupljenja nafte, požari u Americi, pa grozomorne poplave u Aziji. U nedjeljnim novinama, nabreknutim od uznemirujućih vijesti i zabavno - revijalnih priloga, čitatelje se uporno davi zdravstvenim problemima suvremenog dvonošca. Spominju se opasnosti od - visokog tlaka, pretilosti, diabetesa, karcinoma, nekih novih - otpornih bakterija,virusa, uz opsesivnu brigu za mozak i srce. Depresija i infarkt su «u principu cool i ono« o čemu treba najviše voditi brigu. Svake nedjelje isti doktori govore o istim zdravstvenim problemima, a čitatelji voze slalom među retcima njihovih članaka, «lože» nikotin uz kavicu nakon masnog i zasitnog ručka / pečeni kolesterol s prilogom /i tko zna koje čaše vina.
Kad vas konačno čopi infarkt, ukoliko ste pri sebi, možete uživati u milozvučnom glasu mlade, zgodne sestre, koja će vam smješkom i milozvučnim glasom «otkriti» – «imali ste infarkt». Ma kaj ne veliš – preleti vam misao glavom, ali šutite, jer još niste sigurni dal' ste na nebu ili zemlji. Vi ste naravno sretni, jer ste se dokopali mjesta u bolnici «i to kakvog» - da se razmemo. Nakon trijaže, sad kad ste na odjelu iza staklenih vrata mislite da ste u klinici Mayo, a kad vam pristupi kardiolog i nježno zapovijedi tek tri slatke riječi – «dišite, samo dišite!» konačno se možete cerekati, ukrašeni senzorima - samo za se...
I dok dišete uz pomoć cjevčica i čistog kisika, zadovoljni ste, jer niste tapkali nervozno pred vratima iza kojih se naziru «higijenski čisti» bijeli oblaci, a Sveti Petar vas nije ukorio – kaj ste tak nervozni, kam ste navrli, kaj ne vidite da vas još uvijek reanimiraju ?
Nekoliko mjeseci kasnije, nakon «zahvata», imate priliku čitati po hodnicima «Srčane» čekajući na preglede ili vježbe, kratke zapise o nužnosti i prednosti osmjeha u svakodnevici ljudske komunikacije.
Naravno da vam nije do smijeha, kad vas preglasne uvijek iste individue nametljivo uvjeravaju, da će biti bolje i smiju vam se u lice s malog ekrana, velikih plakata i osrednjih skupova. Svi hodaju «u kameru« sugerirajući kretanje naprijed. Oni koji se ponešto razumiju u kinetiku tvrde, da je hod dobro kontrolirano padanje. To kretanje prema «zacrtanom cilju» fasciniralo je oduvijek pjesnike, filozofe, fizičare, povjesničare, biografe i sličnu kreativnu čeljad. Padanje jabuke na glavu genijalca fizičara je jedna strana medalje, a posrtanje prema fotelji ona druga. No bilo kako bilo, glasači će od istih uvijek izabrati iste, pa će opet biti isto (pisano dan prije izbora).
Smijati se može suzdržano, iskreno, od srca, grohotom – vrlo rijetko, prigodno – iz pristojnosti, nakon loše ispričanog vica. Ne znam tko se može smijati američkim serijama koje se emitiraju u poslijepodnevnim terminima. Meksičke serije u kojima se šepure vječno ljutite i svadljive žene ogromnih usta i očiju uokvirenih darkerskom crnom bojom mogu gledatelja - namjernika nasmijati jedino pod uvjetom, da se ton televizora maksimalno «skine». Dovoljan je samo govor njihovog tijela, pomicanje glavama lijevo - desno na nepomičnim ramenima uz grčenje lica i zastrašujuću mimiku.
Uostalom kome je do smijeha uz svakodnevna poskupljenja, globalno zatopljenje, eko - incidente ... Nema više humorističkih časopisa «Punch»...
