Željko Zima
U Galeriji RAZVID Pučkog otvorenog učilišta u Zaprešiću 16. studenoga ove godine otvorena je izložba zagrebačkog akademskog kipara Željka Zime i bit će otvorena do 5. prosinca 2007. godine. Izložene skulpture, instalacije i crteži znanih formi ovoga autora po kojima je on poznat - po formama nalik „životinjolikim“, tronogim bićima – „alienima“, s ticalima i tanjurastim glavama. Ove Zimine forme u projektu najnovije izložbe objedinjene su tematski, ali isto tako i razvojno i stilski pod jednim zajedničkim nazivom – Metamorfi.
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Čudnovata, antropomorfna bića, s antenama umjesto glava i ticalima umjesto ruku, skulpturalne su forme koje posljednjih desetljeća dominiraju u stvaralaštvu Željka Zime, ispunjajući bogatstvom varijanti - u materijalu, dimenzijama i stilskome izričaju, ne samo njegov kiparski, nego i njegov crtački opus. Forme su to čije je polazište nekada bila zbilja, ali njezinom metamorfozom – zahvaljujući imaginaciji autora, ova bića pretvorila su se u nešto nadstvarno i irealno, postavši odjek podsvijesti i sjećanja, projekcija vizije i fantazije. Nazvali smo ih u projektu ove izložbe „metamorfi“, nastojeći ih time ne samo značenjski nego i oblikovno definirati i kontekstualizirati, te ukazati na višeslojnost njihova iščitavanja. A ta višeslojnost može se tu doživjeti kao inspirativno putovanje kroz prostor i vrijeme autorova stvaranja, gdje se postupno razotkrivaju sva njegova iskustva i spoznaje, kao i slijed njegovih likovnih razmišljanja. A ova potonja, valja reći, uvijek su se razvijala promišljenim pravcem: od stvarnosti prema fikciji; od opisa prema znaku; od priče prema metafori i simbolu; od poetičnosti prema egzistencijalnoj misaonosti; od organskoga i biomorfnoga prema geometrijski apstraktnome; od asocijativnoga prema strukturalnome i sintetičkome.
Pri svakom susretu sa Ziminim „Metamorfima“ – tim čudesnim, „androginiziranim“ bićima koja su, premda često zajedno, rijetko u komunikaciji, dojam je uvijek snažan. Međutim, njihovo je značenje enigmatično i intrigantno : jesu li to mitska bića nekih davnih, arhajskih vremena, ili bića iz neke daleke, nama nepoznate galaksije? Je li to neka izgubljena, početna karika u našem evolucijskom lancu? Ili je to možda naš budući tehnicističko-biološki derivat; neki budući MI? Zato, koliko god nam se, s jedne strane, „Metamorfi“ činili začudnima, intrigantno-izazovnima, čak i poetičnima, s druge strane, prilazimo im uz dodir zebnje, pitajući se ide li naša fizička i društvena depersonalizacija danas uistinu tim putem? A ako ide, hoće li čovjekova hipotetička metamorfoza izgledati poput njih: šutljivo, bespolno, sama sebi dovoljno, svedena na „antensku“ telekomunikaciju? Svojim „Metamorfima“ Željko Zima tako šalje vrlo sugestivnu, angažiranu i agzistencijalno-aktualnu poruku...
