Početna stranica

Uvodnik

Otto Reisinger

Mirko Ilić

Edvin Jurin

B&Ž i Laboratorium

Superbrands

Coca-Cola

Sead Alić

Vasylj Pylypjuk

Jadran Lazić

Francuski dizajn

Željko Zima

Zvonimir Milčec

Vaniština poputbina

Ulica slavnih

Omega Media

Svjetlana Gjoni

Milorad Bibić Mosor

Vladimir Kos

 

Staro – novi majstori tepiha ili napokon narod

Bravo dečki, pravi ste heroji, vi ste naš ponos i pravi ambasadori! Pobjedom nad gordim Englezima na glasovitom Wembleyju donijeli ste nam, kao i mnogo puta do sad, toliko radosti da je malo reći „hvala vam“. Opet ste nas ujedinili u sreći zbog pobjede i zbog još jednog trenutka u kojem je hrvatski sport kao brand zablistao na svjetskoj sceni kao nikada prije. Nije potrebno biti veliki marketinški stručnjak da bismo zaključili kako je sport u ovom trenutku uistinu najveći hrvatski brand. Sportskim rezultatima nogometaša, rukometaša, atletičara, plivača, tenisača, vaterpolista, skijaša, košarkaša... kao i ljepotom naše zemlje te značajnim dostignućima naših znanstvenika, dizajnera i umjetnika, u očima svjetske javnosti nebrojeno smo puta izazivali divljenje koje nam je uvijek iznova vraćalo vjeru u naše stvarne mogućnosti i velike potencijale. Tim znanstvenicima, dizajnerima, umjetnicima i sportašima se trebamo diviti, njih trebamo slaviti, a ne kojekakve političare i lažne zvijezde. Dosta je bilo neutemeljena strahopoštovanja prema tim bolesno taštim političarima. U našem se društvu na svu sreću ipak osjeća kakva-takva politička zrelost naroda i ljudi više nemaju baš visoko mišljenje o političarima. To najbolje pokazuje i loš odaziv na parlamentarne izbore. Glasovalo je tek 64% biračkog tijela. Svaki novi izbori mala su škola iz političkog marketinga koju svi zajedno pohađamo, jer nas na to „prisiljava“ naše građansko pravo da biramo ili da budemo birani.

U ovogodišnjim predizbornim kampanjama kandidati za carstvo snova svojim su nam često puta komičnim nastupima i opet nudili svoje osmjehe, lažna obećanja, „blistave“ programe, iskorijenjivanje korupcije, vraćanje dostojanstva običnom čovjeku, brigu za majke, branitelje, umirovljenike, studente, male i velike poduzetnike, itd., itd. Narod koji će već sutra ponovno biti puk, stalno je bio na vrhu jezika tih političkih lažova.

Sve stranke trošile su enormne svote naših novaca na promidžbu taštine i osobnih interesa... Na primjer, novoizabranom premijeru, kako je na dan izbora na naslovnoj strani upozorio dnevnik 24 sata, našim glasom dajemo „četverogodišnju neto plaću u iznosu od 1,000.000 kuna i vrlo velike povlastice, ovlasti nad 4-godišnjim državnim proračunom od najmanje 400 milijardi kuna, slobodu u odlučivanju o približavanju Hrvatske Europskoj uniji i NATO savezu i najvažnije, budućnost vaše djece stavljate u njegove ruke.“ A ni njegovi najbliži suradnici neće proći puno lošije. Tek nekima od tih političara mogli bismo zapljeskati na istinski iskazanom interesu i želji za rješavanjem brojnih problema koji su nas snašli.

Mogli bismo to i ovako reći: prije izbora sve za vlast, a kad gospoda dođu na vlast onda nam poklanjaju afere, ulicu, kontejnere...

Svjetska i naša povijest uče nas da vlast teško može biti sto posto poštena. Uvijek se u toj političkoj eliti nađe neki lopovčić ili lopovčina koji, na žalost, jednostavno mora krasti, jer mu je to u genima. On si nikako ne može pomoći. A mi, već naviknuti na te silne lopuže, nemoćno sliježemo ramenima. Kao da smo postali imuni na taj silni lopovluk. A narod nastavlja živjeti pod geslom: „Glavno da je naramenu glava.“ I doista narod u najvećem broju slučajeva živi dalje ne razmišljajući o tim ljudima koji kroje našu sudbinu.

Za vrijeme predizbornih sučeljavanja često se puta znalo čuti jedno te isto pitanje koje je bilo postavljano od strane predstavnika oporbenih i manjih nezavisnih stranaka: Gospodo, gdje je novac? Odgovora, naravno, nije bilo. Nismo ga ni očekivali. Pa zna se gdje je novac. Novac kao takav kod nas, čini se, ima svojstvo trajnog nestajanja i skrivanja i to na sigurnim mjestima, daleko od državnih blagajni...

Nakon svega izgleda mi da se ljudi kod nas više ne uče poštenju, nego se uče krasti, lagati, muljati, pronevjeravati, prati novac i domišljaju se svakojakim kriminalnim radnjama., jer kriminalci su kraljevi našeg društva. Oni su postali prvorazredna društvena elita s pravom uživanja u svim blagodatima. Još ne tako davno taj povlašteni položaj u društvu uživali su istinski intelektualci, znanstvenici, umjetnici, vrhunski sportaši, uspješni obrtnici i drugi zaslužnici, a kriminalci su čamili u zatvorima. Danas su na slobodi i svakodnevno ih viđamo na crvenim tepisima po kojima kroče u nove krađe. Oni kradu, a mediji ih, molim vas lijepo, fotografiraju, snimaju, njima posvećuju posebne televizijske emisije, naslovnice, a narodu preostaje da se tim istim ljudima sumnjiva morala klanja i divi. Ti lopovi i njihova posvudušna pratnja iz svijeta porno i narko mafije postali su inventar svih naših društvenih događanja.

U ovo čudno vrijeme sveprisutnih posvuduša koji kao neka amorfna klonirana bića, lagano zazibani nehajno šeću s čašom pjenušca u ruci na još jednom državnom ili sponzorskom eventu kroz more ostalih posvuduša, pozdravljajući se jedni s drugima odmjereno i hladno, nošeni zvukom vlastitih mobitela, pohlepe i primitivizma, u mislima jureći u neke nove pothvate, nije čudo da mnogi ljudi sve više nastoje biti nikuduše ili eventualno nekuduše. Jer, svima koji znaju koja je prava mjera društvenog i javnog pojavljivanja, jasno je da te posvuduše kad-tad postaju žrtve svoje sveprisutnosti, pa kad ih se javnost zasiti prema njima počinje osjećati odbojnost. Teško je biti sveprisutan lik i društveni klaun. Danas sretan, sutra tužan, tragikomičan, groteskan... Sva šminka nakon nekog vremena opada s tih likova i odjednom nam više te face nisu ni smiješne, ni žalosne. Jednostavno nam ih je dosta, i njih i njihovih priča. Svakome od njih morali bismo reći: Porque no te callas? (Zašto ne ušutiš?). Teško da će se sami osvijestiti. Trebali bi znati da se na pozornicu svi imaju pravo popeti na nekoliko svojih minuta i da svaki čovjek zablista bar na tren na svoj način i u svom polju djelovanja. No, kako pravde već odavno nema, nema smisla ni čeznuti za njom, jer to bi bilo gotovo patetično.

Nismo mi krivi što naša svakodnevica nisu kočije, klasična glazba, uljudni ljudi i balovi...ili seoska idila, harmonija, bijele plahte i stogovi sijena... Na svijetu ima ljudi koji žive vrlo skromno, bez tehničkih dostignuća i koji su sasvim sretni bez crvenih tepiha. Na svijetu ima djece koja ne znaju što je Playstation i kojima glad određuje dane života. Na svijetu se i dalje iskorištava dječja radna snaga. Dok kupujemo i jeftine i skupocjene stvari, na njima sve češće piše: Made in Hong Kong, Made in China, Made in Indonesia, Made in Thailand... Na njima osjećam žuljeve tih malih dječjih ruku. Globalno zatopljenje nije još uvijek dovoljno prisutna tema koliko bi morala biti i ljudi još uvijek ne znaju onih pet pravila uz pomoć kojih bi svaki dan svatko od nas mogao produžiti život našem planetu. Al Gore pokušava osvijestiti svijet, ali nije dovoljno skandalozan, previše je pristojan i uljudan u svojim izlaganjima i svojim nastupima.

Sigurna sam da bi mnogo više pozornosti izazvao kada bi se zapalio na sceni i kada bi imao visoki stupanj opeklina na vlastitoj koži kako bi dokazao ljudima što se događa ili što će se u skoroj budućnosti svima nama dogoditi. Da, ama baš svima nama, bez obzira na rasnu, etničku, vjersku ili klasnu pripadnost.

Što učiniti? Odgovori su na Google-u kao i na mnoga druga pitanja. Google je kao Čarobnjak iz Oza. Uvijek nam najbrže da odgovore na sva pitanja. Studenti danas googlaju i nadmudruju svoje profesore, a svatko od nas piše svoju knjigu i to je baš dobro. Raznorazni gurui, žene visokih peta, klošari, snobovi, dečki i cure sumnjiva morala, zatvorenici, ex propaliteti, supruge nogometaša, novopečene majke, kuhari, vrtlari, brzopotezni i instant znanstvenici s kupljenim doktoratima, pravi znanstvenici, teoretičari urota, poznavatelji tajni postojanja, religijski vođe...svi pišu, svi stvaraju, svi svijetu šalju svoje poruke. Zašto i ne bi? Zašto bi književnici bili samo neki odabrani i međusobno vatrenim obručem opasani i tobože obljubljeni ljudi? Neka svatko piše što ga je volja i neka ljudi čitaju što god žele. Stvar je osobnog interesa i odabira svakog od nas. Autori se smiju ukoliko ih neki veleumni kritičari uzmu u obradu, jer otkud im ideja, u brzom vremenu u kojem živimo i u kojem svatko gleda svoja posla, baviti se tuđim djelima. Kritičari, dakle, ispadaju dokona jalova njuškala i zabadala noseva koji nemaju svog posla.

Marketing je u književnosti, kao u gospodarstvu i politici, itekako bitan. Kada neka knjiga postane svjetski hit, mi je moramo pročitati. Tako su nedavno svi na kioscima pokupovali Tajnu Rhonde Byrne nakon što ju je Oprah izreklamirala da nije mogla bolje. Emisija je pravodobno emitirana, pamćenje javnosti nije zakazalo, interes se probudio i knjiga je sada u našim rukama, a koliko ona otkriva tajnu našeg postojanja i dostizanja istinske sreće, otkrijte sami. Zagrlimo jedni druge onako dražesno kao u jednoj od blagdanskih oglašivačkih poruka i budimo jedni drugima blizu, ali uz što manje telefonske troškove, jer kome treba takva blizina ako ti na kraju mjeseca stigne golem telefonski račun? Recimo jedni drugima volim te pogledom i istinskom ljubavlju. Svaka poruka oglašivača koja nam nudi nešto povoljno za tu će povoljnost izvući iz našeg džepa novac koji ćemo bezglavo dati samo kako bismo okusili tu pogodnost. Budimo toga svjesni i ovih blagdana dok gledamo mudro i unaprijed zapakirane darove koji štede naš trud. Na primjer: pjena za brijanje, žilet, after shave, krema za lice i toaletna torbica – sve u jednom s mašlekom, a cijena vrlo visoka. Što smo od toga dobili povoljnije, što smo dobili besplatno i što nam od toga uistinu treba? Koga želimo razveseliti? Trgovca ili voljenu osobu? Kod političara to nije upitno, oni, to dobro znamo, najprije žele razveseliti sebe i svoje pleme, a tek onda narod. Normalno, ako nakon gozbe nešto ostane. Baš kao i trgovci. I sada, nakon izbora imat ćemo osjećaj da smo izabrali dobro i da smo, recimo, nakon neke kupnje kući otišli s dobrom robom, a u biti smo možda u oba slučaja opet prevarili sami sebe.

Sebe ćemo razveseliti oglušujući se na poruke i jednih i drugih i pronalazeći malo mira u nekom skrivenom kutku ovog podivljalog svijeta. Malo odmora od ovog bahatog i izvitoperenog vremena u kojem skroman, pošten, marljiv, iskren, dobar i hrabar čovjek samo sanja svoj život, potrebno je svakome od nas.

Želim vam mir i dobro, jer smatram da su ta dva pojma nešto najnedostižnije što vam trenutno mogu poželjeti, a ako mislite da već imate i jedno i drugo, vjerujte mi, vi ste sretan čovjek.

Zaželite i vi nešto lijepo drugima i sebi! Dobrota i osmijeh nam još uvijek nisu zakonom zabranjeni!

 

 

Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon