Svjetlana Gjoni
Svjetlana Gjoni Nula Nemo
/Pobjednički roman Natječaja za najbolji neobjavljeni roman godine i dobitnik V.B.Z. – Net.hr književne nagrade/
Beč 2003. Tajanstvena žena u poplavljenome suterenskom ateljeu, truplo mrtvog mladia u ženskoj odjeći i rukopis čudnoga romana. To je početna situacija ove velike epske priče koja nam, koristeći realističku konvenciju pronađenoga rukopisa, nudi labavi kriminalistički zaplet i niz naoko nepovezanih pričao svemu i svačemu. S vremenom kockice se polagano počinju slagati u intrigantan uzorak. Koristeći dva pripovjedačka glasa, autorica nam je ispričala zanimljivu priču o tri žene i njihovim životima.Obuhvaćajući poduži vremenski period, ovo je roman o životu i odrastanju u Zagrebu pedesetih godina, o intrigantnim osamdesetima i kulturnim kodovima jednoga sada već mitskog razdoblja našega društvenog života, te o tranzicijskim devedesetima u umjetničkim krugovima Zagreba i Beča. U geografskom pak smislu tih pola stoljeća priče rasprostire se na širokom europskom prostoru od logora u Njemačkoj u II. svjetskom ratu, poslijeratnoga SSSR-a, sve do Zagreba i Beča. Taj prostor Srednje Istočne i Jugoistočne Europe koji je povijest teško kontaminirala, pozornica je ovih životnih priča što ih autorica polagano, kao da polako plete neki vuneni džemper, prostire pred nas nudeći nam uz priču i obilje zanimljivih činjenica jednog prošlog svijeta koji se tranzicijom odjednom pretvorio u daleku prošlost i bliži je snu negoli sjećanju.
Digresivan, kao i svijest žene koja se suočila s još jednim sudbinskim potopom, pa se pričanje priče pretvara o pokušaj ponovnog oblikovanja vlastite sudbine, ovaj roman je snažan obračun sa životom sklopljen od naplavina: knjiga, slika, instalacija, predmeta i likova što ih je, naoko bez reda, donijela prljava voda poplave i složila u zanimljiv mozaik. (Zoran Ferić, član žirija)
O svom velikom uspjehu Svjetlana Gjoni nam je rekla: Što vam mogu reći. Sve su me već pitali i rekla sam da poslije ovog vikenda više neću biti dio medija, nego ću se vratiti odakle sam i došla, u privatni život kakav vode milijuni ljudi oko nas. Ponekad se ti isti ljudi, možda, osjećaju zapostavljeni, jer gledaju oko sebe svjetleće reklame, panoe, televizijske emisije , novine, a u svemu tome nema njihovih lica, nego su uvijek neka druga, kako se njima čini, ljepša i uspješnija. Pritom zaboravljaju da je sav taj sjaj tu samo zbog njih, koji su nepoznati, čija imena ne znamo pa su nitko, nemo, i ne znamo što rade pa su ništa, nula. Zato se moj roman zove Nula nemo. Posvećen je svim luzerima. Luzer je jako ružna riječ kad nam je netko uputi, jer znači da nismo ispunili njegova ili tko zna čija očekivanja. Ponekad to pomislimo i sami za sebe, jer nam se čini da nikad nećemo učiniti nešto sjajno, pa se osjećamo loše, kao luzeri. Činjenica da je moj roman pobijedio dovoljno govori , ne treba više ništa reći. Pobijedio je roman nepoznate gospođe koja se bavi tko zna čime, javnosti potpuno nezanimljivo.
Tako želim da i ostane. Nijednu riječ ne želim reći o sebi privatno. Držimo se stare upute književnih teoretičara i ostalih pametnih ljudi: ono što trebate znati o djelu u samom je djelu.Tema romana je običan život triju generacije žena. Jedna je bila učiteljica, druga profesorica, treća slikarica. Sve što im se dogodilo događa se svaki dan oko nas i još tisuću puta čudnije i divljije. Ono što ih ističe je činjenica da ih upoznajemo kako vole, pate, žive i umiru. Htjela sam ih približiti čitaocima, da ih upoznaju, baš zato što se čini da su one nitko i ništa, nula nemo. Baš kao i čitaoci. Stara je engleska poslovica: nema ništa...
