Vaniština poputbina
Vaniština poputbina
/Bilješka uz umjetnine, knjige i dokumente sabrane od slikara/
U GLIPTOTECI HAZU otvorena je 24. studenog ove godine izložba iz privatne zbirke akademika Josipa Vanište pod nazivom VANIŠTINA POPUTBINA. Zbog specifičnosti izložbe, osiguranja i ograničenosti prostorom bila su upriličena dva otvorenja, prvo za najbliže suradnike i akademike, u subotu 24.studenoga u 12 sati, i drugo otvorenje za hrvatsku kulturnu javnost u nedjelju 25.studenoga 2007. u 11 sati.
Izložba će biti otvorena do nedjelje 16.prosinca 2007. Dnevno od 11 - 19 sati. Osobitost izložbe je to što su između ostalih djela po prvi puta javnosti prezentirana djela iz opusa Milana Steinera, a u vlasništvu akademika Josipa Vanište.
Nakladnik kataloga izložbe je EPH-Art.
Događaj je organiziran u sklopu projekta EPH Art pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport grada Zagreba .
Vizualni identitet izložbe kreirao je Studio Laboratorium, a prigodni tekst o Vaništinoj privatnoj zbirci napisao je akademik Tonko Maroević.
Piše Tonko MAROEVIĆ
Cijelom drugom polovicom dvadesetog stoljeća, a i godinama što su se prelile preko milenijskoga ruba, slikar Josip Vaništa je vrlo agilno prisutan u likovnom životu naše sredine, a u proteklih petnaestak ljeta afirmirao se još kao nemimoilazan pisac, kao iznimno osjetljivi i daroviti evokator ljudi i zbivanja, prilika i ostvarenja. Sačuvavši ljubomorno radnu izdvojenost od buke javnosti i diktata puke aktualnosti, s druge je strane uporno njegovao povlaštene odnose s nizom protagonista i agonista hrvatske, a dijelom i svjetske likovne umjetnosti našega vremena.
Apartna Vaniština pozicija nesvodiva je na bilo koju drugu umjetničku sudbinu, jer je on istodobno i uvjereni nastavljač najplemenitije metjerske baštine disciplina kojima se posvetio (slikarstva i crteža, ponajprije) i više nego znatiželjni i motivirani sudionik radikalnih propitkivanja razložnosti umjetničkog čina uopće. U svom je radnom vijeku održao živom tekovine tradicije naših »minhenovaca« i shvaćanja likovnosti kao seizmograma ljudske participacije, a paralelno je okušavao mentalne i konceptualne krajnosti »smrti umjetnosti«. Svojom je sviješću i savjesnošću dodirivao rubove paradoksa i apsurda, no nije odustajao niti od traženja kreativne sublimacije, kristalizacije, katarze...
Jaka biografska i historiografska uporišta Vaniština curriculuma su zajednička prva izložba s Miljenkom Stančićem, 1952. godine, epohalni start dviju snažnih, komplementarnih koliko i kontrastnih, umjetničkih figura što su hrvatskom slikarstvu dali nov zamah, te sustavno djelovanje u okviru (metaslikarske i paraumjetničke) grupe »Gorgona« (1959.-1966. s Jevšovarom, Kniferom, Kožarićem, Sederom, Bašičevićem, Putarom, Horvatom i Matkom Meštrović). Ni jedan ni drugi (naizgled) kolektivni okvir nije pridonio sputavanju Vaništine osobnosti; naprotiv, čini se da je na podlozi moguće usporedivosti još očiglednija njegova uporna distanca, njegova estetička i etička izdvojenost.
Ne dovodimo time u pitanje solidarnost njegova suputništva, lojalnost njegova drugovanja, nego samo želimo istaknuti kako je on zadržao pravo da među avangardistima ostane tradicionalist (dakako, samo se uvjetno služimo navedenim terminima), a da među zagovornicima vječitih vrijednosti bude metodično sumnjalo i lucidni advocatus diaboli. Drugačije kazano, kretajući se po rubovima mimetičnosti i antikoničnosti, on nije do kraja prekinuo pupkovinu što ga je vezivala s dragocjenim podukama prošlosti, ali nije zanijekao ni magnetsku privlačnost ikonoklastičkih, ludičkih i/ili esencijalističko-strukturalnih tendencija...
