Uvodnik
Povijest naše krivnje
Kakva smo mi to država, kakav smo mi to narod? Stalno smo zbog nečega krivi, a u posljednje vrijeme ponajviše zbog domoljublja. Marko Perković Thompson održi koncert Bilo jednom u Hrvatskoj na stadionu u Maksimiru, na koji dođe oko 50.000 ljudi, zbog ljubavi i domovine, a nakon koncerta u velikom broju medija izbombardiraju nas brojnim reagiranjima ugroženih u kojima se, naravno, najviše govori o našem ustaštvu, našem fašizmu, šovinizmu i tome slično, a nitko u tome ne vidi pozitivni rodoljubni naboj i ponos na hrvatstvo.
Domoljublje očito nije nešto što si mi Hrvati možemo dopustiti, pa dolazimo do toga da zbog cajki nitko ne diže buku, ali zbog Thompsona i našeg rodoljublja to se čini itekako. Jer, kada slušamo cajke – pokazujemo svoju toleranciju i demokratičnost i to nam je veliki plus u očima svijeta, ali kada slušamo Thompsona koji pjeva o Bogu, ljubavi i rođenoj zemlji mi smo svi najveći fašisti. Slušam ih i čitam i nikako da prestanu. Ne mogu vjerovati koliko im prostora i pozornosti poklanjamo. Uvijek kada se dogodi krivo etiketiranje nekoga ili nečega, pozvani smo reagirati, jer ako već želimo nekoga etiketirati, budimo dosljedni u tom etiketiranju i definirajmo ga do kraja. Poludefinicije naše države, nas kao naroda i našeg podrijetla, toliko su postale naporne da čovjeku ponekad dođe da se malo na tjedan-dva odmori od silne mržnje i da nakratko bude Španjolac ili Meksikanac. Netko može voljeti Thompsonovu glazbu, netko ne, ali tko može nekome osporiti da iskreno voli svoju domovinu? Pardon, može, ako ljubav prema svojoj domovini prevodimo kao mržnju prema našim donedavnim okupatorima koje Haag oslobađa gotovo svake krivnje. Domovinski rat nije bio baš tako davno da ga samo tek tako možemo zaboraviti i proglasiti ga građanskim ratom i mirne duše živjeti dalje s tim lažnim činjenicama kojima se razmeće svijet i domaći dušobrižnici dok govore o nama i našoj povijesti u kojoj su Thompsonove rodoljubne pjesme dizale moral hrvatskih branitelja. Istina je i opet svugdje, samo ne kod nas. Ako šutke odlazimo pred sud svijeta, pognutih glava poput zločinaca, znači da živimo na zločinačkim tekovinama i da nemamo pravo na svoj ponos. Pitam se kada će svi hrvatski branitelji biti pozvani na odgovornost. Zar ne smatrate da je prirodno da se momci koji su oslobađali okupirana područja i borili se za našu slobodu s ponosom sjećaju tih dana i da nas sve ponekad podsjete na te krvave dane? Čudna mi je ta klima u kojoj i dalje živimo, jer tada su živjeli isti ljudi kao i danas. Radi se o istoj generaciji ljudi koja predstavlja živo svjedočanstvo svega što se na ovim prostorima događalo. Manjine se (najviše Srbi i poneki istarski talijanaš) i unatoč svemu što im je pruženo, osjećaju ugroženima i uplašenima pred svakim i najmanjim mahanjem hrvatskim barjakom i iskazima našeg domoljublja. Hrvati se i opet u svijetu zahvaljujući propagandi naših „prijatelja“ žele proglasiti opasnima. Tako je to kada se radi o našim radostima. Dok istodobno, naprimjer, Amerikanci ne propuštaju prigodu da gotovo u svakom filmu, manifestaciji i sasvim beznačajnim svakodnevnim prigodama mašu svojim barjakom i to nikome ne smeta. To je baš cool, a istodobno, tobože kao svjetski spasitelji, širom svijeta ubijaju nevine ljude. Dok smo kao klinci gledali Top Gun, Tom Cruise nam je bio zgodan i svi su dečki htjeli izgledati kao on, a cure kao Kelly McGillis. Nismo tada na to gledali kao na propagandu američkoga vojnog sustava. Koliko se samo onih kožnih avijatičarskih jakni i raybanica prodavalo nakon Top Guna…
Američka je zastava zasigurno najpopularnija i najviše korištena zastava na svijetu, u korporativnom, promocijskom i političkom smislu. To je i za očekivati, jer amerikanizacija jest nešto čega smo pomalo žrtve svi mi. Engleski je već odavno postao jezik svijeta, koji svatko mora znati želi li komunicirati s ostatkom svijeta. Nije više ni važno koliko izvornih govornika ima neki jezik, nego koliko je određeni jezik korišten u korporativne i društveno-političke svrhe. Moć je ta koja nekima dopušta da se razmahuju svojim simbolima, a nemoć ta koja nekima oduzima to pravo. Ovi drugi smo mi, nemoćnici opterećeni prošlošću, partizanima i ustašama. Dolaze nove generacije, a mi nikako da se maknemo od partizana i ustaša, i nikako da se dogovorimo koji od njih su bili veći zločinci. Prekopavamo po kostima naših predaka tražeći krivce u njihovim unucima, pa tako unuci ustaša proglašavaju zločincima unuke partizana, a unuci partizana obrušavaju se na potomke ustaša. Domobrani su kontroverzna kategorija. Bili su i bit će, jer kod nas je domoljublje oduvijek bio luksuz koji si malo tko može priuštiti. No, mislim da bi stvarno bilo dosta s tim i da bismo trebali buduće generacije rasteretiti povijesnih tereta, revanšizma i naklapanja o našoj velikoj krivnji što smo tu gdje jesmo, što smo zgriješili vrlo mnogo već samim pogledom, mišlju, riječju i ponekad nekim ružnim djelom. Jer sve to o čemu danima i godinama raspravljamo je naša velika krivnja. Mi smo narod koji je stalno za nešto kriv. Krivi smo i kada smo antifašisti, i kada smo partizani, i kada smo domoljubi, i kada smo ustaše, i kada smo disidenti, i kada volimo cijeli svijet, i kada smo branitelji, i kada smo osloboditelji, i kada smo raseljeni, i kada smo doseljeni, i kada odlazimo, i kada se vraćamo, i kada mislimo o sebi i drugima sve najbolje, i kada ništa ne mislimo, i kada smo poslušne sluge naših novih europskih gospodara. Mi smo ono što o nama govori netko drugi, tj. svijet i već jedno stoljeće Srbi, a ne ono što mi stvarno jesmo. Ni u kojem slučaju ne valjamo, ako je suditi po pričama i slikama koje nas krase na svjetskoj pozornici. K tome se još i dogodi neki, nažalost, sramotan incident, poput onog Dinamovih navijača u Austriji, pa sve te priče o nama dolaze na svoje, a kada „slučajno“ drugi divljaju, to se pripisuje pijanstvu, neredu, slučaju i spašavanju svjetskog mira. Za ničije divljanje ne smije biti opravdanja, pa ni za naše, da se razumijemo.
Tako naši turisti, iz godine u godinu u sve većem broju, kao pravi svjetski odličnici, sa smiješkom na ustima i puni savjeta za nas i našu unutarnju i vanjsku politiku, dolaze u zemlju krivih ljudi napojiti svoje oči ljepotom, zbog koje se i mi sami ponekad osjećamo pomalo krivi, jer tko smo mi, a da nam je Bog dao toliku ljepotu, nama velikim krivcima? Jer, voljeti tuđe je podobno, a voljeti svoje - opasno, kažu moćnici pred koje se uporno stavlja mikrofon i daje im se pero u ruke. Smiješne su mi te podjele javnih mislitelja i krojača naše sudbine na lijeve i desne. Ma kakvi lijevi i desni. I jedan i drugi ekstrem primitivni su na svoj način. Što znači primitivno voljeti svoje, pljujući po onome što je tuđe, makar bilo i vrijedno hvale? I što znači suludo ludovati za svijetom, makar i po cijenu gaženja vlastitog ponosa i kulturnog naslijeđa? Voljeti svoje i poštivati tuđe jedini je ispravan put. Perverzno pljuvanje samih sebe neće nas dovesti na pravi put. Kome se to želimo svidjeti dok pljujemo po Thompsonu i njemu sličnima? Kome se to želimo uvući pod suknju dok razapinjemo pred svjetinom svaku kap domoljublja koja izlazi iz nas? Kome smo to prepustili uzde naše kočije? Onima koji se danas pozivaju na domoljublje, a sutra na nekakvu našu krivnju? Dosta mi je više te krivnje. I mi smo narod koji zaslužuje živjeti mirno i slobodno, i voljeti svoje simbole, i pjevati svoje pjesme. U Zagrebu za vrijeme gostovanja reprezentacije Izraela najdraža pjesma naših nogometnih majstora Lijepa li si bila je zabranjena, a u Rijeci na utakmici protiv Slovačke dopuštena i puštena preko razglasa. Čudno, zar ne?
Neki ljudi, kako tvrde neki povjesničari, nisu ni upućeni u težinu značenja simbola kojima se krase, pogotovo mlađi naraštaji. Kolika je onda njihova krivnja, ako možda mrze povijest i ne opterećuju se njome? I mi smo u školi imali neke, Bože mi oprosti, rospije iz povijesti i stalno smo markirali s tih satova. I tko bi nam to zamjerio. Bilo nam je kao klincima dosadno slušati o NOB-u i partizanima koji su časno izvojevali našu slobodu. Vjerujem da ni današnji klinci ne proživljavaju s punim srcem sve ono što im se nudi kao povijest, već da su im primarnije mladenačke igre i nestašluci. I mi smo sami sebi bili smiješni dok smo se primali u Titove pionire. Meni je bilo najvažnije da u zboru na pozornici budem pokraj moje tadašnje simpatije Marka Juranića i da se romantično gledamo i jedan drugome osmjehujemo. One pionirske kapice su nam spadale s glava, a kada bismo došli do stihova smrt fašizmu, sloboda narodu, mi bismo potiho, u zadnjim redovima zbora, pjevali smrt školama, a sloboda nama…, i tako dalje. Kao da je nas bilo briga za štafete, nama je samo bilo važno da smo zajedno i da nekih državnih praznika ima što više – jer je to automatski značilo da neće biti nastave i da ćemo nastupati na priredbama te da će opet biti slavlja i prazničnog raspoloženja, pjesme, plesa i nezaboravnih druženja. A toga je uistinu bilo, u ime koječega i kojekoga, a najviše uime Tita. Titu hvala na dobrom druženju, jer pjevajući njemu zabavljali smo se kao nikad, namigivali jedni drugima, pjevali, izvrtali riječi pjesama, plesali kolo u folkloru šlatajući se, išli na izlete njegovim putevima i pjevali pjesme vozačima autobusa. Na tome mu uistinu treba biti zahvalan. Stoga ovom prigodom od srca zahvaljujem svima koji su zaslužni za tako lijepe i nezaboravne dane, jer imali smo divno i inspirativno djetinjstvo i mladost. Fućkalo se nama za zasjedanje AVNOJ-a i osnivanje AFŽ-a. Cijeli udžbenik iz povijesti bio je ukrašen našim crtarijama, tako da nitko od tih povijesnih likova nije izgledao kako je stvarno izgledao, nego apsolutno unakaženo. Ne znam kako danas prolaze Tuđman i njegovi sljedbenici u novim školskim knjigama iz povijesti, ali vjerujem da im nije lako, kao što nikome nije bilo ni u naše vrijeme. Ući u povijest je lako, a izaći iz nje baš i nije, kaže narodna poslovica. Jer onda kada bi htio izaći i kada ti je povijesti dosta, onda je, dragi prijatelju, već kasno. Doduše, nekima je uspjelo ući u ilegalu nakon lopovluka. Znam jednog HDZ-ovca koji se nakrao dok je god mogao, a bio je jedan od ljudi na vlasti za vrijeme jamljenja te se onda nakon istovara i pretovara povukao i tiho sišao s pozornice kako bi uživao u svojim zgrtinama, ciglama, betonu, kvadratima i lovi, u Zagrebu, na Jadranu i nekim svjetskim bankama okruženima morem. Danas se o tim lopovima govori kao o lakrdijašima i paradnim konjima, dok oni slobodno šeću i smiju se svima koji o njima pišu, jer piskarala su u njihovim očima samo nemoćnici i laprdala.
Kada je jednom princ Harry došao na maskenbal u nacističkoj uniformi, mediji su se s pravom zgražavali, jer je ta uniforma predstavljala nacizam – nešto najgore što čovjek može izmisliti. Majice i kape sa zvijezdom petokrakom u svijetu se prodaju kao modni hitovi alternativcima, rapperima i umjetnicima neopterećenima poviješću. Jer, pretjerana opterećenost poviješću naš je najveći problem. Vrtimo se u krugu, od Bleiburga do Jasenovca i natrag. I nikako da izađemo iz toga kruga. Bilo je što je bilo i neka se zna što je bilo, ali skinimo taj križ s leđa i nastavimo dalje s osmijehom i ljubavlju za sve ljude svijeta. Ustaški simboli – Ante Pavelić, slovo U i slično, te popratne pjesme koje idu uz njih, omiljeni su svima koji se žele odrediti kao ustaška mladež Lijepe nam Naše. Jesu li ti ljudi stvarno ideologijski zadojeni ustaštvom? Ne znam, ali znam kako se zna dogoditi da se netko negdje okiti nekakvim U, i onda su odmah svi na nogama, kao da je na pomolu neki novi rat… Austrija je tako nedavno pokrenula istragu o isticanju usta š kih simbola na skupu hrvatskih gra đ ana u Bleiburgu koji se odr ž ao u svibnju ove godine .
Bilo ih je, kažu, i na Thompsonovu koncertu. I tko je kriv? Država, narod, Thompson, mediji, svi mi? Živimo tako iz dana u dan, u medijskom prostoru opjevani svastikama, slovima, zvijezdama, zastavama, šahovnicama i zabranjenim pjesmama. Sve je, čini se, zabranjeno, i pjevati Jelačiću banu, i pjevati Titu, i Paveliću, i Tuđmanu… Jer kome god da netko pjeva, slijedi nečija krvoločna kritika. Krivi smo zbog svega što nas je zadesilo. Krivi smo ponekad čak i zbog toga što smo vjernici, jer neki kažu da je i pretjerano isticanje kršćanskog obilježja sumnjivo. Sumnjiva li naroda… Napaćenoga, osramoćenoga i razapetoga na križ. Križ danas predstavlja najizrazitiji simbol kršćanstva, Boga i spasenja, a isprva je bio rimska sprava za mučenje, simbol poniženja i sramote.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
