Max Dereta
SKYDIVING
U utorak 09. listopada ove godine u 19 sati u Galeriji Badrov na Trgu žrtava fašizma 1, otvorena je izložba zagrebačkog fotografa i avanturiste Maxa (Nenada) Derete, koji već tri desetljeća živi i radi u Nizozemskoj. Stručni osvrt na izložbu koja je bila otvorena do 27. listopada dala je povjesničarka umjetnosti Maša Štrbac, čiji prigodni tekst objavljujemo. Izložbu je otvorio Denis Kuljiš, a njezino održavanje financijskom potporom pomogli su sponzori Croatia Airlines, in2, Lavazza i Print Studio.
Piše
Maša ŠTRBAC
Nismo stvoreni da letimo, ali smo si to priuštili. Iz prometejskog prkosa vinuli smo se u nebesa, visoko, u prostore koji ne poznaju zemaljske granice. Iz tog motrišta poznati pejzaži, ravnice, jezera pod nama postaju tek uzorak u šarenom omotaču loptaste jezgre, a monumentalna gorja tek njena reljefna tekstura. Radikalno izmješteni iz svog prirodnog okoliša, našeg “tu - bitka”, promatramo ga sa distance, i naše bivanje odjednom poprima drugi smisao.
Ovi doživljaji već odavno nemaju karakter ekskluziviteta, svojina su svakog putnika u avionu, leta koji je odavno izgubio poetsku čar i pretvorio se u prozaično premošćivanje velikih udaljenosti u što kraćem roku, u borbi s vremenom (i novcem). Letimo da brže stignemo, a ne radi letenja samog. Izuzev nekih.
Jedan od tih rijetkih “ptica” je i Max Dereta. Po obrazovanju grafički dizajner, u ranoj mladosti otkriva tzv. “skydiving”, poznatiji u nas kao disciplina slobodnog pada, bez padobrana, no doslovni prijevod engleskog izraza - “ronjenje nebom”, bolje pogađa bit (i draž) ovog pothvata. Otkriće postaje strast koja mu doslovno i metaforički “otvara nove horizonte”. Istovremeno se rađa i strast za fotografijom. Fotografski aparat postaje mu stalna pratnja na “ronjenjima nebeskim prostranstvima”. Pričvršćuje ga na kacigu, kako bi ruke oslobodio za “letenje”. Max bira najzanimljivije kadrove i okida brzo, jer na tlu je za svega dvije minute, a kašnjenje s otvaranjem padobrana je fatalno. U tom kratkom intervalu bilježi braću po strasti, “slobodne letače” s kojima jezdi nebeskim prostranstvima, njihove ekshibicije, akrobacije, maštovite formacije koje zajedno tvore u zraku. Snima ih na pozadini oblaka, s dramatičnim zrakama sunca u podlozi. “Hvata” jedinstvene trenutke, dragocjene podudarnosti: puni krug bijelog Mjeseca, narančasti odsjaji Sunca na pahuljastom oblaku i crna silueta letača kao svjedoka ove ljepote. Drugom prigodom se spušta do Zemlje, kroči na njeno tlo, i snima beskrajnu bjelinu Sjevernog pola, trku sobova u Sibiru, karavanu slonova u Africi, siluetu ruševina Hirošime, suton u San Franciscu. Ulazi među ljude, snima portrete, obitelji, ljude u poslu. Ali samo na kratko, ne drži ga mjesto, ubrzo odlazi dalje. Ovaj iskreni ljubitelj našeg planeta, slavitelj njene ljepote, tijekom 40 godina svojih putovanja radio je za mnoge časopise i izdavače, a njegove su fotografije objavljivane u National Geographicu, i mnogim drugim svjetskim časopisima. Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Hrvatskoj odlučio je predstaviti izbor iz fotografija nastalih u tom vremenu. Neke će nam se Maxove fotografije, poput pejzaža u suton, ili one intenzivnih boja, možda učiniti pretjeranim, kičem. Navikli na svakojake naknadne kompjuterske obrade možda smo zaboravili cijeniti prirodno zatečenu ljepotu...
