5+
5+
Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, obilježavajući 100. godišnjicu postojanja, organizirala je izložbu nagrađenih studenata ALU (1997.-2007.) pod nazivom "5+".
Otvorenje izložbe bilo je u četvrtak, 18. 10. 2007., u 18.00 u Gliptoteci HAZU, a na izložbi je sudjelovalo 32 umjetnika. Izložbu, koja je otvorena na dan Sv. Luke, zaštitnika slikara, pratilo je događanje "100+" koje je započelo na Trgu bana Jelačića u 16 sati, a produžilo se kroz Tkalčićevu i završilo u dvorištu Gliptoteke HAZU prije otvorenja. U tom događanju sudjelovali su studenti Akademije likovnih umjetnosti, Muzičke akademije i Akademije dramskih umjetnosti.
Izložbu prati bogato ilustrirani katalog s tekstovima dekana ALU, prof. Slavomira Drinkovića, prof. Ive Šimata Banova, doc. Žarka Paića, Tajane Vrhovec Škalamera i Leile Topić. Katalog je predstavljen prilikom otvorenja izložbe, a njegovo oblikovanje potpisuje Natalija Nikpalj Polondak.
Piše Ive ŠIMAT BANOV
Davno smo uočili i napisali da Hrvatska ne pati od pomanjkanja genijalnih ljudi, ali da joj kritično nedostaju genijalna ili barem velika djela. Stoga se ne želimo pridružiti nekritičkom retoričkom zaklinjanju i uvjeravanju o valjanosti samo onoga u što smo upleteni, čemu smo kumovali, i što nam je bio predmet profesionalne brige ili ljubavi. Nekritično zagovaranje „svojih konja“ treba odbaciti. Toga je ovdje „puna kapa“!
Ne treba ispisivati stanje kao akademski slikar ili kipar koji dolazi iz akademije („Perzijanac koji stiže iz Perzije“ – što bi kazao Michaud). Ovo nije cehovska izložba. Ona priziva kritički pogled izvana, neovisno o onima koji su je iznutra gradili i brižno ispraćali u obzor očekivanja – u postmodernu konjukturu premreženosti među najšire i najoštrije kriterije koji više nisu iz obiteljskoga gnijezda. Izložba nije niti smije biti inficirana primjesama „pravdanja“, „dokazivanja“ (kome? zašto?). Ona treba biti trijezna (pohvalna i samokritična) slika. Ona je zrcalo pojedinačnoga i zajednčkoga lica.
Izložba nagrađenih studenata u razdoblju od jednog desetljeća (1997.-2007.) izvan puke evidencije i kartoteke nagrađenih postavlja pitanje opravdanosti i „vidovitosti“ onih koji se dodjeljivali nagrade studentima. Što je s tim studentima? Jesu li uspjeli? Jesu li nagrade dospjele u prave ruke? Izuzmemo li one koji iz opravdanih razloga ovdje nisu prisutni, što je s onima koji su nagrađeni, a potom se u umjetničkom svijetu navode pod „nestale“? Zašto? Bilo bi zanimljivo objasniti „potonuće“ i „utrnuće“ (i nestanak sa likovne scene) nagradom stigmatiziranih studenata, doznati tome razloge, itd. Ali to je moguće pragmatična, ekonomska, sociološka, a lako i sociopatološka studija.
Premda poput papagaja ponavljam, ponoviti ću iznovice; akademija – još tamood vremena impresionista– ne stvara umjetnika. I riječ „umjetnost“ postala je pretenciozna, opterećujuća i preozbiljna riječ koja je – upregnuta u bilo što i za bilo kako – u velikom prometu i pojeftinila. A riječ je danas, više nego jučer, o Kulturi svega, a najviše svakodnevna života.
Dakako, s ovom se izložbom htjeli - ne htjeli nužno „valja“ i odgovor o uspješnosti – neuspješnosti ustanove. Ali s ovom se izložbom i ona hrabro i otvoreno suočava sa svojim licem, samokritički provjerava valjanost svojih pedagoških i umjetničkih postulata – bilo kroz svoje segmente...
