Uvodnik
Tržište energije
Uvijek sam se pitala zašto se neki ljudi nerado rukuju s drugim ljudima, zašto izbjegavaju kontakt s očima drugih osoba ili zašto se ne vole fotografirati. Nedavno sam jednu takvu osobu pitala za razlog njegova izbjegavanja rukovanja i ostalog izravnog kontaktiranja s drugim ljudima, na što mi je on odgovorio: Zato što znam prepoznati ljude s negativnim vibracijama. Strujanje njihove negativne energije mi je preglasno.Da biste izbjegli tu nelagodu, naš proslavljeni redatelj Tonči Vrdoljak kaže, u životu ćete mnogo bolje proći ako znatena vrijeme prepoznati nemani. Naime, poznato je da dlanom izravno prenosimo našu energiju drugom čovjeku s kojim se rukujemo, jednako kao i pogledom. Rukujemo li se s negativnom osobom, odmah ćemo, pri dodiru naših ruku, osjetiti nelagodu, dok je rukovanje s pozitivnim osobama pravi užitak. No, kako nisu svi majstori prepoznavanja ljudi, i kako nemamo svi 'antenu upozorenja' kao naš dragi Tonči, neki od nas naprosto jure u zagrljaj ljudi koji jedva čekaju da u nama stvore nemir i napune nas svojom negativnom energijom. Talentiraniji i iskusniji majstori detekcije tuđe energije ne žele riskirati - ne žele primiti niti malo negativne energije koja im se nudi na svakom koraku. Jer, energija mora nekamo ići, ona je po svojoj prirodi u stalnom gibanju i nemirna je, tako da je pravi blagoslov sresti se oči u oči s dobrim čovjekom i stisnuti mu ruku, kao i što je prava sreća izbjeći pogled i dodir zlih ljudi. Vrijeme otuđenja u kojem živimo nosi sa sobom i nove brzopotezne tehnike čitanja ljudi, pa ćemo tako bez razmišljanja prekinuti razgovor i kontakt s ljudima koji piju našu energiju, a ne emitiraju ništa dobro, nego samo šire svoju negativnu energiju, baš kao što ćemo rado pokloniti naše vrijeme blagim ljudima koji nas ničim ne opterećuju. Nerijetko se iznenadim pristojnošću kojom neki ljudi podnose kradljivce njihova vremena u beskonačnim razgovorima, samo zato jer ne znaju reći NE. I sama sam bila žrtva takvih ljudi koji vole isključivo pričati o sebi i o svojim problemima i doživljajima, bez imalo interesa za druge ljude. Ne, oni dvadeset četiri sata samo žele slušatelje i gledatelje za svoju predstavu, poput male razmažene djece. Nerijetko sebe nazivaju prijateljima, a pozivajući se na to isto prijateljstvo dosađuju ljudima svojim bezvrijednim Ja-Ja pričama. Drugi, pak, ljudi, što iz poštovanja, što iz obiteljskih, prijateljskih i drugih sličnih pobuda te ljude neoprezno puštaju u svoj život i ne znajući da na taj način kontaminiraju svoj životni prostor i kradu sebi vrijeme koje bi mogli utrošiti na mnogo ljepše i korisnije stvari. Kod nas je, nažalost, još uvijek sramota obratiti se psihologu i psihijatru zbog nekih osobnih problema. Dočim je u svijetu to već odavno potpuno normalno. Imati svoga psihijatra je zapravo in, jer svijet nije malograđanska sredina u kojoj će vas neki susjed proglasiti luđakom, ako vas vidi da izlazite iz psihijatrijske ordinacije. Šteta, jer izgleda da kod nas ima mnogo potencijalnih naratora željnih da ih netko sasluša i pozabavi se njihovim problemima.
Smatram da bi psihijatri i psiholozi morali preispitati tržište i krenuti ususret svojim brojnim mogućim pacijentima, pokrenuti kampanje pomoću kojih bi ljudi shvatili da nisu bolesni ako imaju potrebu popričati o nekom svom problemu sa stručnom osobom koja bi im između ostalog možda otkrila najtješnju vezu između, naprimjer, nasilja na televiziji s nasiljem u obitelji i u društvu. Ljudi s kojima se družimo nisu uvijek dovoljno stručni, a ni voljni rješavati naše probleme. Svatko živi svoj život i prava prijateljstva su doista rijetkost. U našem vremenu, neka to ostane zabilježeno nekim budućim generacijama, ljudi se, nažalost, interesno druže. Ljudi teže materijalnim nasuprot duhovnim vrijednostima i ponašaju se kao da će ovozemaljski život vječno trajati, ne znajući uživati u trenutku mira, u ljepoti prirode ili otkucaju staroga zidnog sata.
Svi nekamo žure, jure, sudaraju se automobilima, nervozno plaćaju račune, tipkaju svoje pinove, šutke prilaze bankomatima, vade svoje mobitele iz džepova kao neko oružje i osjećaju se jako važnima, poput akcijskih junaka futurističkih filmova. Svoju mutnu i površnu materijalističku energiju kriju ispod sunčanih naočala prilagođenih globalnom zatopljenju.
Kako zavoljeti ovo vrijeme? Kamo uputiti generacije koje dolaze? Sretna sam zbog pisama koje dobivam od mlađe generacije i u kojima nazirem čistoću duha i bistrinu izraza. Dok ih čitam, nadam se boljem sutra. To me tješi. Nadam se iskupljenju i povratku tradicionalnim ljudskim vrijednostima. Odrastanje u izobilju koje djeci danas priskrbljuju prezaduženi roditelji, možda će uroditi plodom i iznjedriti iz njihove generacije vedre i poštene političare koji će danas-sutra više voditi računa o svom narodu. Ne znam, ali ova generacija hrvatskih političara, željnih svega i svačega, nikada nam neće donijeti nikakvo dobro. Naši mladi tranzicijski menadžeri nikako da se najedu, napiju i nauživaju tuđih novaca i svega što si mogu priuštiti rezultatima tuđeg rada. Podsjećaju me na rimske careve, razmažene kraljeviće, sultane i šeike. Emancipacija žena je neočekivano urodila njihovom totalnom okupiranošću i razapetošću između privatnih i poslovnih obveza. Danas žene više nisu samo domaćice, a sve manje su i supruge i majke, jer se u velikoj mjeri bave svojim karijerama i brojnim poslovnim obvezama, pa obitelj zbog toga trpi i pada u drugi plan. Muškarci, ne previše sretni zbog svega toga, ipak i dalje vladaju svijetom. Ljudi su se otuđili, pa više nitko ne vjeruje nikome bližnjem, nego se odlučuju za razne savjetnike i stiliste. Nova zanimanja niču iz dana u dan, upravo zahvaljujući otuđenju i tržištu negativne energije. Pitam se kada će i kod nas zaživjeti rent a friend koncept, jer u nedostatku pravih prijatelja netko će se dosjetiti otvoriti agenciju za iznajmljivanje prijatelja, na jedan ili više dana pod određenim uvjetima, i ta osoba bit će zadužena svojoj klijenteli praviti društvo, s njima razgovarati, baviti se sportom, zabavljati ih i slično. Njihovi prodajni argumenti bit će dobro obrazovanje, lijep izgled, pristojno ponašanje, sportski duh i obvezatno znanje nekoliko svjetskih jezika. Ljudi će bar znati da mogu smireno uživati u svom unajmljenom prijatelju ili prijateljici koji će prema njima biti uvijek nasmijani, dobre volje, puni komplimenata, uljudni i pozitivno nabrijani, makar i za novac.
Zašto ne? I na tzv. prijatelje trošimo goleme količine novca i vremena, iako nas često puta pune svakakvim nepotrebnim informacijama, uzimajući si za pravo komentirati naše zavjese, našeg psa, naš život, našu spavaću sobu i naš ama baš svaki korak. Glupost. Radije bih otišla s nekim iznajmljenim prijateljem na pusti otok i pustila ga da mi priča basne, ali bih bila mirna i sigurno zaštićena od pijavica nabrijanih negativnom energijom. Što nam drugo preostaje. Biti pošten je smiješno. Biti dobar je jadno. Biti skroman je ubitačno. Darvinizam ne podnosi nostalgičare, sanjare, pjesnike i filozofe. Darvinizam podnosi samo kanibalizam, nemilosrđe i brutalnost. Bitno je preživjeti.
Do kad? Do sudnjeg dana, kada će svačija energija izaći na vidjelo i kada ničija bahatost, pohlepa, stisnute šake, jahte, privatni zrakoplovi, velebni dvorci više neće biti dovoljni da netko dobije krila i postane anđeo, jer na onome svijetu neće biti potkupljivanja, korupcije i podmetanja.
Skriveni znak postoji… I put do skrivenog blaga (pravog čovjeka) također. Ako ne znamo što ćemo sa sobom, pogledajmo u sebe. Ako nam smetnje i šumovi priječe put, znajmo da moramo dalje. Novine istih crno-žutih boja ne nude nam promjene, ali šalju signale. Znakovi u prometu tiho nam šapću gdje trebamo skrenuti, gdje stati, kada i kamo krenuti. Putokazi u nama svojim prstom pokazuju nam put prema sreći. Slijedimo ih.
Od danas do sutra lako je živjeti i misliti kako je ta utrka za materijalnim nešto što nas čini moćnima. Ali to DANAS neće uvijek biti SUTRA. Jednoga dana svatko od nas morat će se odreći svoga materijalnog sutra u ime lepršave vječnosti koja traje puno dulje od jednog dana. U toj vječnosti neće biti naše utrke u luksuznim automobilima, digitalnoga grada, računala, shopping centara, ni redova za kupnju dionica. Naprotiv. Bit ćemo okruženi sasvim drukčijim vrijednostima kojima danas tako bahato okrećemo leđa.
Ne obezvrjeđujmo dan samo zato što traje dvadeset četiri sata i što uvijek služi za planiranje sljedećeg dana. Ne poklanjajmo ga trivijalnim sadržajima i nevažnim temama. Upravo se zahvaljujući tim temama udaljavamo od istinske sreće zbog samog postojanja. Zadržimo se malo na jednom danu i ne mislimo na sutra. Pustimo korijenje i postanimo stoljetna stabla raspjevanih i plodnih krošanja, jer dan je veličanstveno prostran ako to želimo i ako smo okruženi pravim ljudima. Možda je upravo današnji dan taj DAN u kojem možemo jednom spoznajom dotaknuti vječnost.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
