Maja Pasarić
Maja Pasarić
Piše
Edda DUBRAVEC
Fascinacija vlastitim odrazom u vodi došla je, kako znamo, Narcisa glave, jer, nije se mogao odvojiiti od svoje slike - tako vjerne i istodobno varljive pa je napokon umro i pretvorio se u narcisu, mirišljavi cvjetić koji raste uz obale rijeka, potoka.... i tako se ispunilo proročanstvo vrača Tirezije da – upozna li sebe – lijepi mladić neće doživjeti starost.
Slike na vodi dovoljno su postojane da ih se može fiksirati, snimiti i toliko su krhke da ih može zamutiti i bačeni kamen, dašak vjetra. Sve se ogleda u vodi – i tašti labudovi, nepomični i dostojanstveni i trave i drveće i daleki oblaci na fotografijama Maje Pasarić, snimljenima na Dunavu, negdje ispod Iločke akropole.
Zrcalne slike nepomičnog, bajkovitog kraja, bliskog i dalekog sirenskim nas pjevom privlače da uronimo u njih, zaustavimo se u vodenom svijetu, okruženi tišinom, praiskonskom i potpunom u kojoj se jedino mijenja osvijetljenje kojim gospodari sunce.
Ali, ma koliko privlačna bila razmišljanja o paralelnim svjetovima koje dijeli samo horizontalna linija koordinatnog sustava, granica između onoga što jest i onoga što bi moglo biti, o svjetovima koje razdvaja samo površinska napetost vode, neuhvatljivima možda i zato što su toliko bliski, osvaja i prirodnost, mirni i nepomućeni sjaj tog kraljevstva na vodi.
I sve je u njemu vrijedno pažnje, dostojno da se zabilježi – i blaga jutra i dramatični sutoni, nježni sfumati maglice nad rijekom i labudovi usredotočeni samo na sebe, idealni modeli za dobrohotnog promatrača, nesvjesni bilo čega osim sadašnjeg trenutka, a on u njihovom – u ovom – svijetu može značiti vječnost, neprekidnu mogućnost.
Nježni i prigušeni sjaj ovih slika u slici, intimističkih i duboko proživljenih, otkriva i istraživački duh njihove autorice koja uporno, sustavno i iznad svega emotivno osvaja svoj krajolik i njegove odraze, bilježi ga i uranja u ...
