Ivona Krezić
Na početku bijaše... san
Piše Ivona KREZIĆ
Usnuh jednom jedan svijet. Bio je to svijet daleko od idealnog, no ipak prekrasan. Svijet vaših, mojih baka i djedova, prabaka i pradjedova, svijet toliko jednostavan i logičan, neopterećen uspjehom, slavom i bogatstvom. Neki će reći zaostao, no ako to žele reći u usporedbi s današnjim svijetom onda je to odličan izraz i nimalo uvredljiv. Zaostati za pohlepom, gramzljivosti, lažnim idealima, licemjerjem, nemoralom i ostalim bolestima današnjice, za svijetom u kojem su ljudi samo brojevi u imeniku, banci, bolnici, uz koje stoji ispis njihovog financijskog stanja, za svijetom punim nepovjerenja u kojem polako nestaju i snovi… Zaostati za svijetom u kojem je ljubav davno izbačena s liste životnih prioriteta, ne zato što su ljudi nesposobni za to, već zato što je ona prevažna i prevelika da bi je ugurali između fakulteta, utrke za posao , slavu, za ono bez čega je život nezamisliv, a ako ste barem na tren pomislili da je to bilo što drugo osim novca onda ste vi vjerojatno pripadnik one šačice neiskvarenih ljudi ili ga pak imate toliko da o njemu ni ne razmišljate, dakle riječ je o novcu, i kavice s nekom «prijateljicom», o kojoj niti znam išta, niti me zanima, važno je samo da dobro izgledamo, između shoppinga u Grazu i izlaska na neko mjesto gdje ću pokazati svoje nove krpice, između stvaranja slike sebe onakvog kakvog želim da me drugi vide i onakvog kakav zbilja jesam, kad tu ubacimo još pokojeg pravog prijatelja i obitelj (da sve ne bude precrno) i neke stvari koje nas čine sretnima, na primjer neku dobru knjigu, izložbu ili na kraju krajeva nešto vremena samo za sebe…
Kad sagledam sve, uistinu bih, iz dubine srca voljela zaostati za današnjicom. Pobjeći u neki bolji svijet, u onaj svijet s početka, i nemojte misliti da želim njegovu idealiziranu verziju u kojoj sam član neke plemićke obitelji (premda zvuči primamljivo), u kojoj nema rada i koja je puna izobilja hrane, igračaka… Ne, naprotiv, u potpunosti prihvaćam život neke seljačke obitelji á la obitelji Kičmanović. Provodila bih čitave dane sa svojom mnogobrojnom obitelji u polju. Nakon što bi pomogli roditeljima koje bismo poštivali i slušali, igrali bi se sa svojom braćom, sestrama, prijateljima na predivnim zelenim livadama, sunce bi nas grijalo, vjetrić nas hladio, trava škakljala, oblaci poprimali bilo koji oblik koji mi zatražimo, ptice bi pjevale samo za nas, drveće bi nas zvalo k sebi i molilo da se popnemo na njega, voćke bi nas ponudile svojim plodovima, potočić bi nam nudio okrjepu svojom bistrinom i čistoćom, leptiri bi se lovili s nama, cvijeće bi mirisalo za nas… Samo za nas. Tako bismo barem mi mislili i bili presretni i nipošto i ni na koji način ne bismo oskvrnuli tu predivnu prirodu, taj dar Božji nama. Navečer, kada bismo se uputili kući bili bismo jako umorni, ali i presretni što smo ponovno svi na okupu. Vozili bismo se svi zajedno na kolima prema našoj maloj tijesnoj kućici, što bi nam bilo nevažno u odnosu na ulogu te male kućice u našem životu. To je naš dom! A pred kućom nas čeka baka moleći krunicu, drijemajući pri svakoj desetnici, nakon što ju probudimo, nekad pusicom, a nekad nekim zastrašujućim zvukom jer nas neopisivo zabavlja kad se baka preplašena trgne iz sna i «tjera nas proć» svojim improviziranim štapom, svi zajedno sjedamo za stol i zahvaljujemo Bogu na darovima koje nam je dao, bez obzira što se radi o najobičnijem grahu i komadu kruha za svakoga, a ne odresku ili purici. Navečer bismo se stiskali u svojim slamnatim krevetima, gdje nam ni u najhladnijoj zimskoj noći ne bi bilo hladno. Bili bismo neuki i premda vjerojatno ne bismo znali pisati i čitati, ne bismo bili glupi. Pozorno bismo slušali priče baka i djedova, te svih ostalih starijih seljana. Od djedova bi slušali priče iz bitaka, o vojnicima, vladarima, povijesti i raznim običajima i krajevima svijeta, bake bi nam pak recitirale pjesme, pričale bajke, legende i priče o velikim ljubavima, junacima, vilama, a nerijetko bi pričajući mijenjale stare priče i stvarale nove, učile bi nas šiti, kuhati i kako biti ponizan i svima na usluzi, što se u današnjici poistovjećuje s biti ponižen i iskorišten. Nedjeljom bismo svi odjenuli najljepša ruha i išli na misu, a nakon nje bismo svi zajedno ručali, a poslije bi se stariji odmarali od prethodnog i pripremali za naredni tjedan, a mi bismo veseli otrčali na livadu i cijeli dan uživali u ljepoti i jednostavnosti prirode i života. Smišljali bi nove igre i prepričavali priče i, po uzoru na bake, smišljali nove. Ne bismo se opterećivali stvarima kao što su slava, utjecaj, moć, mito u zdravstvu i školstvu, terorističkim napadima, globalnim zatopljenjem, rastom cijene nafte, nesrećama na cestama, trgovinom ljudima, pedofilijom… Priznajem, bili bismo ograničeni samo na sebe i svoju okolinu, ali ne bi li svijet bolje funkcionirao kada bi svatko bio ograničen samo na svoje probleme? E, da… KUC-KUC! Probudi se! Vrijeme je za povratak!
Sad na tvojoj livadi grade zgrade, tvoje sunce je podivljalo, baš kao i tvoj vjetar, a oblaci ti prokišnjavaju. I to gadno; cijela Indija je poplavljena, a i dobar dio Engleske. Drveće možeš posjetiti u jednom od milijuna salona namještaja, ali ne bih ti preporučila da se penješ na njega dok ne kupiš nešto od pokućstva, ptice su ti pokupile nekakvu gripu pa baš i ne pjevaju, leptire nisam dugo vidjela pa ak' naletiš na kojega daj mi ga slikaj da ne moram na Internet, nisam pročitala ona mala slova na ugovoru pa me «gule» svaki put kad se spojim, a ne želim baš zaboraviti kako izgleda taj leptir kojeg sam kao mala voljela crtati i kojeg sam branila od mačka (kao da ga je ovaj uopće mogao dohvatiti), a voće i cvijeće… Pa tko to još bere?! Pa istrunut će ti! Mo'š si kupit' rajčicu u s genima paprike ili nektarinu s genima jabuke da ti može dugo stajati. I daj molim te, nemoj da te više vidim da bilo kojem prosjaku daš čak ni ono što je tebi višak, jesi vidjela onog u Mercedesu? Svi su oni takvi! Čula sam da ideš u crkvu?...
