
Početna stranica
Uvodnik
Otto Reisinger
Mirko Ilić
Edvin Jurin
In memoriam
Gaspare Manos
Philip Kotler
Federico Garcia Lorca
Ivan Doroghy
Umag 2007
Brijuni
Ivan Špoljarec
Ivica Kihalić
Višnja Slavica Gabout
Vladimir Kos |
|
Idite na Waikiki
Piše
Vladimir KOS
Nemam baš previše straha od bijelog papira, jer je predamnom monitor, s desne strane vjerni PC, pod «šrajbtišem» mog pradjeda leži Rex, a s lijeve strane- odmah do mog srca, smjestila se kavica sa šlagecom. Krenimo.
Događa se svašta, lošeg…Luciferu očito preopterećenom vražjim poslom pomažu Belzebub, Sotona, Levijatan i ostalo društvo palih anđela, inače ne bi bilo toliko loših vijesti.
Naravno, loše vijesti, kažu medijski moćnici, imaju «bolju prođu» nego vijesti s pozitivnim predznakom. Cinici bi rekli da je tuđi pogreb uvijek zabavniji nego vlastiti.
Ubojstva, paleži, nesreće, poplave, potresi, terorističke akcije, pljačke, otimačine
nisu više «samo» headlines-i.
Garnirane s aferama i «redcarpetarijama» čine matricu ili u zadnje vrijeme «format», koji se samo puni statističkim podacima (mjesto, vrijeme, broj). Surovo?
Ne, to je navodno diktat tržišta- «You asked for it».
U srednjem vijeku su ljudi s užitkom gledali dance macabre na glavnom trgu u kojem je glavnu ulogu imao zakrabuljeni krvnik sa sjekirom i ostalim sadističkim
drangulijama, a nesretnik ili nesretnica, koje je trebalo umlatiti na raznorazne načine, bili su samo outsideri za jednokratnu upotrebu.
Ukoliko je bila dekapitirana značajna osoba, to više nije bila samo zabava- nego, prvenstveno poruka, da se zeme nekaj na znanje…
Na televiziji niti najkrvaviji događaji nisu dovoljno jezivi, jer se taj užas događa «negdje daleko», nekom drugom, a groza se čini «ublaženom» zbog smješka, koji nadmoćno titra na licu medijskih «zvijezda» dok najavljuju događaje. Naravno, ukoliko se radi o poplavama nosit će plave naočale, a uz najavu priloga o «opožarenim površinama» očale s crvenim okvirom, jer je to «u principu cool i ono». Tako su žrtve, događaji i «tv cooleri» s nadmoćnim osmijehom, pomno izabranim naočalama i pozom uvježbavanom pred špiglom - strpani, u isti koš. Gledatelji navodno špricaju od zadovoljstva, a da o tv lubanjama ne govorimo.
Kažu, da je televizija u biti - samo slika. Ako vas ta slika nervira, okrenite glavu i slušajte samo ton, koji će bez slike biti sigurno manje iritantan, ili još bolje - ugasite televizor. U zabavnom dijelu televizijskog programa zaskočit će vas neizbježni, svakodnevni CSI (Miami, Las Vegas) junaci, pa ćete poželjeti i vi jednog Horatia sa svojim kompletnim timom «u vašem dvorištu», sigurnosti
radi. S obzirom da nema zločina bez leša, stol za obdukciju smješten je u sam centar zbivanja, s prikladnim «tajmingom» u svakoj epizodi.
Trupla su conditio sine qua non napete priče, njena okosnica ili švedski stol za nekrofile.
Uz otrovane, izbodene, smrznute, zadavljene, spečene, upucane i tko zna kakve još leševe, na nekro sceni je i neizbježna patologinja, koja podjednako dobro barata skalpelom i pištoljem. Na kraju balade mudri Horatio kao katalizator
zbivanja i Deus ex machina zatvorizira krimavelu i «čiča mića gotova je priča»- do sljedeće reprizirane reprize.
Piše Vladimir KOS
Kada vam dojade kadaverski krimići, «upalite» radio. Ukoliko vas smetaju naglasci raznoraznih oratora, koji sladostrasno uživaju u boji svog glasa, slušajte
samo instrumentalnu glazbu.
Komercijalne vokalne sklepotine tipa «…za mene, za tebe…» s naglaskom na zadnjem e, mogu vas dovesti u depru, pa u psihanu. Zanemarite ih…znači treba «ugasiti» i radio, prije negoli vas kontaminiraju do kraja.
Koristite opet vašu fonoteku, stare ploče, kazete, CD-ove…Na You Tube-u imate vrhunsku svirku S. Getza, W. Hermana, O. Pettersona, Counta Basiea, a na trećem, najboljem programu radija vrti se klasika, vrhunska.
Chacun a son gout, budite optimist, glazba je lijek. Uostalom, treba se opustiti u sezoni godišnjih odmora negdje u planini, uz potočić slušajte ptice, ne slušajte
radio, niti u bunilu. Zašto?
Zato, jer vam idilu, raj nebeski, može iznebuha prekinuti nadobudna spikerica,
koja čita doslovce kako joj piše (po Vuku Karadžiću)…»slušali ste revijski orkestar Paula Mauriata»…a što onda?
Meni je bilo relativno lako preživiti tu najavu i odjavu, jer sam bio zavaljen u fotelji, Nitrolingual mi je bio pri ruci, ali na izletu - bilo bi čupavo...
|
     
|