Višnja Slavica Gabout
Anita Kontrec «More»
Piše
Višnja Slavica GABOUT
Motiv kojim se u svome stvarala-štvu stalno bavi Anita Kontrec je onaj krajolika. U najnovijem ciklusu svojih slika-objekata ona se koncentrira na “morski krajolik” – na motiv mora , ali i na likovnu razradu (morfološku, vizualnu, značenjsku) odnosa more – otoci – oblaci – horizont. Motiv samoga mora, međutim, dominira. Ono je u podlozi svega i okosnica svega. Od njega ona polazi i njega istražuje – njegovu materiju, njegovu boju, njegovu svjetlost, transponirajući ga u materijal poliester, u kojem se virtuozno poigrava pigmentom i efektima luminizma i transparentnosti. Ali isto tako i efektima očvrsnuća gibljivosti, jer ova autorica već duže vrijeme istražuje odnose i granice slikarstva i kiparstva – a tu se spoj motiva mora s materijalom poliesterom pokazao izazovnim. More je jedan beskrajan, oblikovno neodredljiv, fluidan element – prozračan i titrav, pun čudesnih tonova plave boje i pun svjetla. Element je to stalnih vizualnih i taktilnih promjena, koji je sposoban mijenjati svoja agregatna stanja – iz tekućega u čvrsto – i obratno, što je Anita Kontrec iskoristila pri odabiru materijala. A taj materijal čarobno je ovjekovječio morska plavetnila i svjetlucanja od površine prema dnu, koja u njemu ostaju “sleđena” i zauvijek oprostorena, opredmećena i prisutna, funkcionirajući kao opipljiva fizička činjenica. Plava boja pritom zadržava sva svoja tonska gradiranja i uslojavanja, a svjetlo sva svoja treperenja – i sve očvrsnuto u monolitni objekt, u kojem ostaju pritom osjetna i površinska „mreškanja“i dubinske pulsacije, koje se kao energija odašilju u okolni prostor.
Anita Kontrec u ovim svojim radovima, kako sama kaže, krajolicima „zaviruje i ulazi pod površinu“ – ne samo vizualno, nego i strukturalno; ne samo morfološki, nego i značenjski, zahvaćajući more i u užem i u širem smislu. Fokusirajući svoju percepciju na cjelokupni „morski krajolik“: njegove otoke i arhipelage, nebo nad njim, oblake i ravne, titrave horizonte. Sažimlje ona to cjelokupno podneblje u elementarne, stilizirane i medite-ranski blokovite forme, zgušnjava-jući krajolik do pojma i do znaka, do simbola – ali i do neke minimalističke lirske kompozicije, pri čemu je njezin krajolik znače-njski podignut s razine pojedina-čnoga na razinu općega. Jer ona tu propituje granice apstraktnoga i prepoznatljivoga. Tako je krajolik u nje, premda minimalistički zgusnut, zadržao (ipak!) samo neku njoj znanu asocijativnost konkretnoga sjećanja; neku sugestivnost konkretnoga viđenja; neki intenzitet osobnoga emotivnoga doživljaja: Zadržao je u sebi upisano iskustvo boje i mirisa, negdje viđeni trak svjetla, neko taktilno ili vizualno prisjećanje na bijela, ljetna usijanja, na plovidbe valovima, na nekog moreplovca. Narativnost je pritom minimalizirana – ali je sugestivnost i izražajnost potencirana.
„Mora“ Anite Kontrec izgubila su onu direktnu vezu s predmetnom realnošću, ali su se zato napunila poetičnošću, simboličnošću – i nekom svevremenošću. Njezine slike – objekti tako sad žive jedan drukčiji život: one su ne samo autonomne predmetne činjenice; ne samo lirska osjećanja, nego i iskaz duhovnosti, čime se ovaj motiv s razine vanjske recepcije pomiče na jednu...
