Uvodnik
Pjena party
Još jedno ljeto odjurilo je u povijest, a zajedno s njim i mnoge naše želje za lakim štivom, razbibrigom i lepršavim naklapanjem o koječemu. Svakog dana, tjedna i mjeseca mediji su nam servirali neki novi trač, neku novu priču kojom se bavila cijela nacija. Nakon sapunice Pokos – Radeljak, tu je bila, s kioska u rekordnom roku razgrabljena, ispovijest popularnog i naočitoga hrvatskog Hamleta Gorana Višnjića. Jedni su ga osuđivali, drugi žalili, a mnogi se ograđivali od bilo kakva komentara. Njegov osobni image obiteljskog čovjeka i nekad najpoželjnijeg hrvatskog ženika preko noći se pretvorio u image preljubnika-pokajnika. Svi smo mi ljudi i takve se stvari događaju. No, kada se to dogodi poznatim osobama, javnost nekako osjeća intimnu povezanost s njihovim problemima, pronalazeći na neki čudan način utjehu za svoje vlastite, po načelu meksičke sapunice Los Ricos Tambien Lloran (I bogati plaču). Kada se svojedobno Borisu Beckeru dogodila slična situacija kao Goranu, svjetski mediji su odjeknuli poput groma, pokušavajući ga optužiti, no on je, kao pravi gentleman priznao svoju kćerkicu, u čijem društvu danas uživa i koja je u izvrsnim odnosima sa svojom braćom. Osvojeni šarmom sapunica, pretvorili smo našu svakodnevicu u pravu pravcatu sapunicu sa zanimljivim junacima i antijunacima. Novi trend reality show- a koji se zapravo odnosi na nečiji stvaran život, u smislu detaljnoga medijskog praćenja razvoja neke zamršene situacije u kojoj se našla neka zvijezda, jamči profit, gledanost, čitanost, jednom riječju – uspjeh. Veleumne kritike medijskih reportaža i napisa, medijskim kućama više nisu toliko važne kao nekad, danas je, čini se, svima važan samo profit, a čak i negativna kritika je poželjna u marketinškom smislu, jer rađa interes publike. To što će neki kritičar izjaviti da je besmisleno iz dana u dan razvlačiti po naslovnicama sad Severinin kućni uradak, sad Vlatkinu i Dikanovu rastavu, sad Gorana Višnjića i njegovu djecu, nikome nije važno. Dočekali smo to moderno vrijeme, demokraciju i slijepo prihvatili dokoličarske teme koje ona nudi. U pozadini tih naoko ležernih tema nešto je sasvim drugo, a to su stvarni socijalni problemi društva o kojima se šuti, jer mi želimo ostaviti dojam glamurozne sredine pune crvenih tepiha… Koje li ironije. Generacija stasala pod crvenim zastavama, sada žudi za crvenim tepisima…
Mladi ljudi sanjaju taj svoj trenutak slave, svjetla reflektora i moguću brzu zaradu. U sklopu neke promotivne aktivnosti, čitam, traži se hrvatska verzija Paris Hilton, a na hrvatsku premijeru Oceanovih 13 dolazi nam lažni George Clooney… Nismo ni pomislili da bi nas svojom nazočnošću mogao počastiti pravi George Clooney, a kamoli Brad Pitt. Zato mi imamo svoga Gorana Višnjića, pravu hollywoodsku zvijezdu koja redovito posjećuje svoj rodni kraj, donoseći sa sobom dašak hollywoodskog glamour-a, na radost domaćih kućanica i cjelokupnog pučanstva. Tako smo i mi, u nedostatku Colina Farrela i Brada Pitta, ponosni na našega Gorana, zgodnoga filmskog zavodnika, koji žari i pali gdje god stigne...
Mladi ljudi dobivaju jasnu medijsku poruku da je slava na ovaj ili onaj način najbolji put za sređivanje njihovih života i dosizanje dugotrajne bezbrižnosti. Brza slava jamči nerad i dokoličarenje do mile volje. Mladi ljudi u tome vide svoj spas. Stariji vele: traže posao, a mole Boga da ga ne nađu… Bakice i djedovi koji su u svoje vrijeme po cijele dane rintali od jutra do noći, nikako se ne mogu načuditi idejama svojih unuka u pokušaju brzog uspjeha. Sablažnjavaju se gledajući ih što sve rade u reality show-ima… Pokušavaju sve. Snimaju se goli, šaljući svoje fotke internetom u ruke tko zna kome, pakiraju svoje ruksake i odlaze u svijet vjerujući da će se naći neki poslić za njih… Završavaju instant tečajeve svih mogućih suvremenih zanata, želeći što brže naći put do lake zarade uz neznatan ili nikakav osobni angažman. Ne kupuju enciklopedije, već google-aju u potrazi za informacijama o svemu što ih zanima. Nemaju vremena za pravo učenje. Njima se žuri uspjeti na ovaj ili onaj način. Oni nisu šegrt Hlapić, oni vjeruju da mogu biti Harry Potter i čarobnim štapićem prevladati sve prepreke. S tim čarobnjačkim vjerovanjima upadaju u razne zamke kapitalista koji iskorištavaju njihov početnički entuzijazam, no nakon svakog pada sve se brže dižu, kao pravi čarobnjaci, nošeni velikom željom da i oni jednog dana dobiju svoj dio Vlatkina i Goranova medijskog prostora. Vidjet ćemo kamo će nas odvesti junaci našeg doba s njihovim čarobnim štapićima. Daj Bože da im se, kada odrastu ispune sve njihove želje, ako su plemenite, naravno. Jer, s obzirom na okrutnost računalnih igara pred kojima danonoćno bdiju i u koje se uživljavaju te njima namijenjenih filmova koji obiluju agresijom, moglo bi se dogoditi da neki od njih izrastu u prave Lare Croft i Terminatore.
No, uslijed površnosti i egoizma koji nas svakodnevno zapljuskuju, tu su, na svu sreću, i valovi altruizma s kojima se ne znamo nositi kada nam se dogode. Tako nam se nedavno dogodio Pauletić koji je svojom nevjerojatnom humanošću napokon progovorio o stvarnim problemima koji stoje iza svih tih glamuroznih kulisa. Sveznadar Pauletić je darujući svoj dobitak na Kviskoteci napuštenoj djeci i raznim sportskim i obrazovnim ustanovama za mlade, napravio nešto čemu kao društvo još uvijek, nažalost, nismo dorasli. Upravo zbog toga vjerujem da bi se, s pozicije tržišta, naslovnica s Pauletićem još uvijek slabije prodavala nego ona s Višnjićem. U tome je problem.
Traže se priče koje dobro prolaze na tržištu, a na njemu očito jedna humana gesta, neki znanstveni ili umjetnički uspjeh na lokalnom ili međunarodnom planu, još uvijek ne prolazi tako dobro kao najobičniji trač. Nema odlaska na špicu bez upućenosti u gradske tračeve, jer tko još na špici priča o Pauletiću, čovjeku koji bi trebao biti smjernica razmaženim tajkunima koji više nemaju ideja za trošenje svoga novca. Sve su već kupili. Sve već imaju. Sada je na redu sreća. A sreća se ne može kupiti novcem. Istinsku sreću možemo osjetiti jedino dijeleći je s drugima… Sjetimo se samo kako se osjećao Pale sam na svijetu. Pale, ta sveopće prihvaćena maskota samoće svakog od nas na ovome svijetu, kao metafora i djeci i odraslima djeluje jednako zastrašujuće i dan-danas, kada ga upoznavaju neke nove generacije.
Ni Haso koji je, u jednom od viceva, s Claudijom Schiffer na pustom otoku proveo nezaboravne trenutke nježnosti, nije dugo uživao u tim blagodatima. Odjednom se ohladio od nje i postao žalostan, a njoj to njegovo ponašanje nije bilo jasno. Htjedući ga odobrovoljiti, nasmijana mu priđe i zapita što to ona treba učiniti pa da se opet slažu kao prije… On bez razmišljanja zamaže ruke crnom zemljom na kojoj je sjedio i nacrta joj brkove, bradu i malo jače obrve te izusti:
»E, moj Mujo, da ti znaš s kim se ja provodim na pustom otoku već tri mjeseca, ma nikad ne bi pogodio... S Claudijom Schiffer, čovječe, ej…«
Sve naše priče kao da nemaju smisla ako ih nemamo kome reći. Plakati na ramenu prijatelju ili se zajedno smijati u jednakoj je mjeri intimno. Poznati ljudi rado će s javnošću podijeliti sretne trenutke svojih bajkovitih vjenčanja, kočija, dvoraca, krštenja i novih ljubavi, ali će nerado toj istoj naciji koja ih bezrazložno u stopu prati, staviti uplakano lice na rame i dobro se isplakati. A javnost, jednom zainteresirana za neki slučaj, ne želi biti odgurnuta u stranu, pogotovo kada se radi o suzama.
Gledajući nekad davno Gradić Peyton, TheBradyBunch, pa kasnije Dinastiju i Santa Barbaru te Bevery Hills 90210 i Melrose Place, a danas pretjerano brojne brazilske, meksičke i španjolske sapunice, uvijek smo u njima nalazili i nalazimo iste, stereotipne likove žrtava, pobjednika, iskrenih i lažnih prijatelja, strasnih ljubavnika, bogatih poslovnjaka, licemjera, prevaranata, skorojevića, preljubnika, dobrotvora, spletkara, savjetnika, svećenika, doktora, odvjetnika, itd., itd…, a cijela priča uvijek se vrti oko jedne brojne obitelji kao okosnice. Vrlo popularne teme tih sapunica su: uspon i snalaženje pojedinca na društvenoj ljestvici, neprobojnost visokih društvenih slojeva, nesretne ljubavi te klasični usponi i padovi raznih likova, gotovo nikad u skladu s njihovim zaslugama, što gledatelja iritira, a kada ta iritacija kulminira, dolazi do happy end- a i posljednje epizode u kojoj se ispravljaju sve nepravde, mire svi posvađani i rješavaju sve dvojbe i nesuglasice između likova. U tom su smislu Malo i Velo Misto, Mejaši i Prosjaci i sinovi, ako ih usporedimo s ovim bjelosvjetskim sapunicama, zapravo remek-djela prave umjetnosti, svi likovi su jednako važni, a vrijeme u kojem se spomenute serije odvijaju izvrsno je oslikano. Današnje sapunice domaće proizvodnje, kao što su Villa Maria, Zabranjena ljubav, itd., prilagođene su vremenu u kojem danas živimo, a koje očito nije dovoljno živopisno kao ono nekad, pa sapuničari nemaju materijala za ulazak u dubinu likova, vremena i prostora. Nije ni u svijetu drugačije. Nema više sapuničarskih autoriteta kao što je bio Blake Carrington, ni dame kao Crystle, ni spletkarošice kao Alexis. Današnji likovi sapunica su plošni i površno obrađeni, a same sapunice toliko su tematski potrošene da lagano izumiru, zajedno s ljubavnim romanima.
Romantika kao takva ostaje nama u naslijeđe, da u njoj uživamo svatko na svoj način i u kojoj mjeri to želimo, i da po koji put uzmemo u ruke stare knjige s naših polica ili odemo u videoteku po neki kostimirani i dobro režirani romantični filmski uradak. Jer, mediji nam sigurno neće tako skoro podastrijeti neku romantičnu priču, takve više ne prolaze čak ni na tržištu knjiga, filmova i serija. Ono što prolazi kao priča i dospijeva do ušiju i očiju ljudi jest kriminal, terorizam, nemoral i pohlepa, pa se u skladu s tim i svakodnevno mijenjaju ti baloni sapunice našeg življenja u ovom podivljalom vremenu. Naša lokalna prodavačica na kiosku s novinama s velikim će vam žarom uvijek otkriti što ljudi najprije i s najviše interesa kupuju kao svoje omiljeno štivo. Ako tih dana, dok je neka tema aktualna, nemaš svoj komentar za nju, bolje ti je da ne ulaziš ni s kim u razgovor, jer to je ono o čemu se priča. Nerijetko se pitam u čemu je uopće smisao tih razgovora? Vjerojatno neki čudan osjećaj i potreba svih ljudi da i njihova kap sudjeluje u raznobojnom medijskom slapu koji nas zapljuskuje i čini jedinstvenima, barem na razini praćenja svega što se događa oko nas. Zajedništvo nalazimo u pukom zajedničkom voajerizmu, praćenju nečijih života koje onda zajedno živimo, kao da nemamo vlastite i tu pokraj nas mnogo važnije društvene probleme.
Dok smo bili djeca čitali smo s velikim zanimanjem Svijet oko nas, a danas kada smo taj svijet upoznali, mi odrasli ljudi bavimo se trivijalnim stvarima kao da smo tek sada zapravo klinci. Kao djeca htjeli smo što prije odrasti, a kada smo odrasli, shvatili smo da to i nije baš tako cool, pa smo se odlučili vratiti na razinu djece… A i taj svijet o kojemu smo čitali… čini mi se, bio je ljepši u tim knjigama nego što je uživo danas.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
