Ivan Špoljarec
Ivan Špoljarec "Lutka-čovjek-PIF" |
PišeMarija TONKOVIĆ
Temeljna misija predstava za djecu je ne samo odgajanje buduće publike ponašanju u kazalište, nego i početno razvijanje sklonosti toj vrsti umjetničkog izričaja.
U tom svijetu simbola uči se odvajati dobro od zla, kako kroz scenaristički predložak, tako i kroz kazališno svijetlo i mrak.
Lutka je ujedno sredstvo za etičko i estetsko obrazovanje.
Kako već četvrt stoljeća predano i savjesno Ivan Špoljarec ispisuje fotografijom stranice povijesti PIF-a mnoga će «bivša» djeca na ovoj izložbi poći na svojevrsno sentimentalno putovanje prepoznavajući djeliće svog odrastanja.
Ne želeći konkurirati bajkovitom svijetu života lutaka, Špoljarec se odlučio za tradicionalni snimateljski pristup.
Međutim, dok je za klasične «velike» predstave počesto crno bijela fotografija podobnija za vizualno prenošenje dramatike, u šarenom svijetu marioneta snimanje u boji je nužnost.
Marionetsko, lutkarsko i kazalište sjena ubrajaju se među najstarije umjetničke izraze naše kulture. Teatarski i književni izvori dramskih umjetnosti u svim civilizacijama povezuju se s lutkarskim kazalištem koje se slijedom stoljeća razvijalo na najrazličitije načine.
Tradicijske lutke imaju različite pojavnosti: one na koncu su marionete, ginjol se nosi na ruci, a postoje i gigantske lutke i lutke na štapu.
U novije vrijeme pak kršenjem jednoličnosti izražajnih formi najjednostavnijim se sredstvima ostvaruju domišljata i dojmljiva vizualna rješenja.
Ne pokušavajući supstituirati jezik kazališta jezikom likovne odnosno fotografske umjetnosti, jer je nemoguće kroz jednu snimku predočiti kompleksan euritmijski fenomen, autor se odlučio prikloniti suvremenijim pojavnostima ove kazališne vrste.
Oslanjajući se na postulate Appije i Craiga, kao i na već slavnu definiciju Luke Paljetka: «Lutki nije lako biti lutka, zato joj je potreban lutkar. Tek zajedno s njim lutka postaje scensko biće. Ni lutkaru nije lako biti lutkar. Bez lutke on je svakidašnji čovjek. Tek s lutkom on je više nego to.»
Same lutke su sinteza glumca, bilo da su nastale iz iluzije pokreta ili iz uzbuđenja.
Stoga Špoljarec najčešće stavlja glumca u prvi plan, te bismo ovaj ciklus mogli nazvati i portretima oduhovitelja nežive lutkarske materije, koja zapravo nije ni predmet ni biće, već određeno stanje, koje je najtočnije definirati kao dobrovoljnu i potpunu podređenost glumca-lutke velikom animatoru redatelju.
Glumac u uprizorenjima novijeg datuma nije više samo medijator publici već ravnopravni, štoviše istaknuti interagens scenskih događanja.
Kroz autonomni autorski doživljaj ove fotografije nemaju tendenciju prepričavanja, već dočaravanja više atmosfere, a manje ambijenta i to najčešće tipično teatarskom baroknom rasvjetom iz jednog izvora.
Kako je PIF međunarodni festival lutkarskog kazališta moguće je iz ovog ciklusa iščitati i kulturnu raznolikost pristupa i metoda sudionika s raznih strana svijeta.
Od klasičnog i uobičajenog, farsičnih oblika tzv. teatra figura, oslanjanja na tradiciju teatra sjena, ali sada u varijanti boje postignute visokom tehnologijom, pa sve do stanovite kaleidoskopske iluzije, pa čak i geometrijske apstrakcije...
