Gaspare Manos
Ljepotu nalazim gdje ima istine,
naročito kada se radi o ljudima
Razgovarala Ana VUKOV
Na 52. venecijanskom bijenalu susreli smo se s istaknutim umjetnikom Gaspareom Manosom. Gaspare ne izlaže na Bijenalu, ali ga je rado prokomentirao te je ovom prigodom odlučio odgovoriti nam na nekoliko pitanja o svojem osebujnom stvaralaštvu i pristupu životu, o ljudima i svijetu u kojem živimo i njegovu dijalogu s Bogom koji je, kako kaže Gaspare, jedina publika za koju stvara i koja ga nadahnjuje.
Gaspare, niste umjetnik u konvencionalnom smislu te riječi, pa predlažem da započnemo naš razgovor Vašom kratkom biografijom.
Figurativni sam umjetnik koji istražuje granice između figurativnog i apstraktnog, svjesnog i nesvjesnog. Cilj mi je stvoriti umjetnička djela što proizlaze iz strukturiranog i kontroliranog toka svijesti. Ja interpretiram stvarnost – onako kakvom sam je doživio i kakvom je ja razumijem – i na taj način iz mene izlaze dijelovi mojeg neobičnog života, provedenog u Europi, Aziji i Africi, u doticaju s posebnim ljudima kakve sam sretao i s kojima sam dijelio viziju, bilo da se radilo o svjetskim čelnicima, umjetnicima ili tihim skromnim pripadnicima plemenitih ratnika Massai u Keniji u kojoj sam odrastao.
Kako biste opisali Vašu umjetnost, Vaš stil?
Napadam platno ili instalaciju kako bih kreirao svjež, vrlo osoban i poseban svijet dubine i svjetla, izrađujući – prema kritičarima Venecijanskog bijenala – radove koji odjekuju klasičnim i modernim temama. Odbijam se prikloniti trendovima i jeftinim materijalima. U prvome redu slikam za sebe i to je glavna značajka mojega stila. Radi se zapravo o osobnoj i ljubavnoj priči koja je, unatoč mojoj samotnjačkoj prirodi, postala javna.
U kojoj mjeri i na koji način imate namjeru »marketirati« samoga sebe i Vaš rad?
Marketing je divna umjetnost prodaje nečega što samo sebe ne prodaje. Nikada mi nije bilo potrebno svjesno »marketirati« samoga sebe ili moj rad – imao sam sreću da je moj rad mogao sam sebe promovirati. Drugima ostavljam da me promoviraju pričajući o onome što ja radim. Jedino što ja radim je da samo svakoga dana i čitave dane slikam. Jedan od mojih kolekcionara, važan političar iz Washingtona, prije nekoliko godina rekao mi je da će jednoga dana moj rad netko oduzeti. Marketinški je vrlo jasno: činjenica da si živ i da stvaraš djela koja ostavljaju snažan emocionalni i financijski trag na kolekcionare, bilo privatne ili institucionalne, znači da oni samo pronose glas o mojim djelima. Oni o svojem emocionalnom i financijskom ulogu brinu više od mene!
Gaspare, nalazimo se na 52. venecijanskom bijenalu, međunarodnoj izložbi umjetnina, na kojoj izlaže stotinjak umjetnika iz čitavog svijeta. Ove godine tema ove međunarodne izložbe je: »Mislite osjećajima, osjećajte razumom«. Vrlo mi se svidjela ta misao – dopustite mi da citiram govor Roberta Storra, umjetničkog direktora Bijenala i dekana Umjetničke akademije sveučilišta Yale. »Tema Bijenala 'Mislite osjećajima, osjećajte razumom' proizlazi iz uvjerenja da je umjetnost danas, baš kao što je uvijek bila, ono putem čega ljudi postaju svjesni cjelovitosti svojega bića.«
Sviđa mi se kako Robert misli i što radi – on je vrlo posebna osoba snažne vizije. U pravu je, umjetnost doista jest ono preko čega ljudi postaju svjesni cjelovitosti svojega bića. I ja slikam upravo zbog toga, kako bih istražio dušu, društvo u kojem živim, vrijeme i drugima rekao što sam vidio i čemu sam svjedočio. Neke stvari ne smiju pasti u zaborav. Umjetnici su čuvari i zaštitari našega vremena i omogućit će budućim generacijama da pogledaju unazad i vide što se dogodilo – ali i nauče, u nadi da će svijet postati boljim mjestom.
Mislite li na publiku dok slikate?
Bog i ja smo jedina publika za koju slikam. Ostali će tom unutarnjem osobnom dijalogu svjedočiti, i postati mu publikom, tek na posredan, iako ne manje dragocjen i prirodan način.
Općenito govoreći, postoji li platforma za mlade umjetnike?
Ne postoje dovoljno jake platforme za podupiranje umjetničkih divova današnjice, osim samog vremena. Mladi umjetnici moraju se osloniti sami na sebe kako bi stvorili umjetnost koja će postati povijest. Platforme često utječu na umjetnost u političkom, društvenom, emocionalnom ili financijskom smislu. Teško je to izbjeći, budući da netko u nekom trenutku ipak mora umjetnika lansirati u javnost. Ključ je u tome da se na postojeće platforme oslonite kao sposoban umjetnik, a ne kao diletant koji će potrošiti dragocjeno vrijeme, sredstva ili prostor.
Gaspare, koje umjetnike najviše cijenite i zbog čega?
Zapravo cijenim sebe, poglavito zbog toga što je moja umjetnost katarzična i oslobađajuća. Poznavati sebe jedan je od ključnih koncepata ljudske vrste, a ja sam to uspio kroz umjetnost.
Divim se snazi i slobodi poteza Tintoretta, strukturi i tišini Balthazara Klossowskog ili Balthusa kakvog ga poznajemo, mašti Vittorea Carpaccia, apsolutnoj slobodi – čovjeka i umjetnika – Pabla Picassa. Krhkosti Alberta Giacomettija i preciznosti Tsugouharua Leonarda Foujita...
