Federico Garcia Lorca
Od Zagreba preko Rabata, Casablance, Tangera, Berlina i Poreča do Okinawe
U Galeriji Zuccato u Poreču je od 19.srpnja do 31. kolovoza 2007. godine održana svjetski vrlo zapažena izložba grafička mapa Federico Garcia Lorca.
Prije Poreča ova likovno vrlo vrijedna grafička mapa prezentirana je u galerijama u Zagrebu, Rabatu, Casablanci, Tangeru i Berlinu. Izbor radova i postav ove porečke izložbe izvršio je kolekcionar Toni Politeo, a umjetnički koordinator izložbe bila je Ketrin Miličević-Mijošek.
Katalog izložbe uz financijsku potporu Pučkog učilišta grada Poreča i Ministarstva kulture tiskao je Skaner studio iz Zagreba. Iz razgovora s autorom izložbe i kataloga gospodinom Tonijem Politeom saznali smo niz interesantnih detalja vezanih uz ovu izložbu. Sam Toni Politeo zamolio nas je da svakako objavimo podatak da mu na njegovu ponudu za ovu nesvakidašnju izložbu nije odgovorila nijedna odgovorna osoba iz brojnih kontaktiranih hrvatskih gradova.
«Javio se samo Poreč i ja sam im neizmjerno zahvalan na pruženoj mogućnosti da hrvatskoj likovnoj javnosti i brojnim stranim turistima prezentiram ovu grafičku mapu s djelima uglednih svjetskih autora», istaknuo je Politeo. Drugi još interesantniji detalj vezan uz grafičku mapu Federico Garcia Lorca, je podatak da će u mjesecu travnju 2008. godine s ovom izložbom biti otvoren svjetski kulturni centar u Okinawi. Japanci su očito u nekom tajnom dosluhu s našim Porečom.
Piše Tonko MAROEVIĆ
Veliki pjesnik i amblematična žrtva fašističkog nasilja, Federico Garcia Lorca nakon tragične pogibije u svojim je stihovima nastavio još intenzivnije živjeti.
Visoka cijena životnog uloga poklopila se s intenzitetom i karakterom njegova pisanja, nadahnuta pretežno erosom i thanatosom, obilježenim krajnostima strasti i ništavila.
Poput hrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića, idealnoga supatnika i pobratima u nasilnoj smrti u ratu, i Lorca bi mogao kazati da je krv njegovo svjetlo i njegova tama.
Iz pjesnikove krvi šiknuli su blistavi znakovi i mračne slutnje, a kontrasti sjaja i mraka Lorkina pjesništva emaniraju široko u vrijeme i prostor, traju do današnjeg dana i streme budućnosti, a očituju se u raznim jezicima i na raznim stranama svijeta.
Ideja grafičke mape koja bi obilježila snagu Lorkina odjeka zasniva se na univerzalnosti i na višeslojnosti, a posebice na imaginativnosti i oniričnosti, fantaziji njegova pisanja. Pozvani likovni umjetnici nisu trebali ilustrirati stihove niti prevoditi pojedine pjesme u vlastiti medij.
Morali su samo reagirati na značenje koje ima Lorca kao simbol ili na vrijednost umjetničkog svjedočanstva kao vitalnog otpora nasilju.
Svakomu od njih španjolski pjesnik i žrtva falangista značio je barem izazov neravnodušnosti, a mnogima je bio i neposredno iskustvo čitanja, doživljavanja, empatije. Nije slučajno što je poziv upućen autorima iz dvadesetak zemalja, pripadnicima raznih tendencija i raznih generacija, jer gotovo svaki oblik grafičkog svjedočenja može biti relevantan kad su u pitanju prve i posljednje stvari kao što su ljubav i sloboda, patnja i smrt, odnosno život u svojim najintenzivnijim manifestacijama.
Možda bismo se usudili pomisliti da je slikarima, kiparima i grafičarima iz Španjolske ili iz južnoameričkih strana Lorkina intonacija nešto bliža, ili kako je umjetnicima ekspresivno-gestualne orijentacije prihvatljivija veza sa stihovima koji slave organsko-biofilnu podlogu postojanja.
Ali ostaje činjenica da su legitimni svi načini emotivne participacije kako bi se proslavilo djelo koje je obilježilo stoljeće.
Stoga vrijedi pozdraviti inicijativu galerista i dizajnera Toni Politea da okupi svojevrsnu panoramu elitnih majstora i zanimljivih stvaralaca na zadatku odavanja počasti jednom imenu koje povezuje svijet, svijet okrenut stvaralaštvu a suprotstavljen mržnji i uništenju.
Ovaj likovni hommage svojim stilskim pluralizmom i kreativnim intenzitetima primjeren je prigodi jer je i pjesnik Federico Garcia Lorca bio ne samo širokoga daha nego podjednako regionalan koliko i univerzalan, isto toliko nacionalan koliko i kozmopolitski. Ako je Lorca pisao između Granade i New Yorka, između Madrida i Buenos Airesa, njegovo pjesništvo je potom ravnopravno prihvaćeno- kao gotovo domaće- od Sredozemlja do Baltika, od Atlantika do Pacifika, utječući na širenje i ukorjenjivanje nadrealističko-populističke simbioze pjevanja koje spaja prvotnost s istančanošću.
U ime prvotnosti i istančanosti i grafički odaziv s raznih meridijana i na razne oblikovne moduse uvijek je dobrodošao i poticajan...
