
Početna stranica
Uvodnik
Otto Reisinger
Mirko Ilić
Edvin Jurin
In memoriam
Gaspare Manos
Philip Kotler
Federico Garcia Lorca
Ivan Doroghy
Umag 2007
Brijuni
Ivan Špoljarec
Ivica Kihalić
Višnja Slavica Gabout
Vladimir Kos |
|
BILO JEDNOM NA JADRANU...
Piše Edvin JURIN
Prođe ljeto. Vilovito. Još kao mladac navikao sam da zadnji dani kolovoza na moru nose specifičan pečat. Blijedi mediteranski šušur. Nestaju vesele večeri i vragolaste ljetne dogodovštine. Pa i melodramatične ljetne ljubavi, koje, po nepisanom pravilu, tope prve kolovoške i rujanske kiše. Gužve i buku polako, ali neumitno zamjenjuju razdoblja tišine. Na dotad prenapučenim ulicama primorskih gradića i mjesta odnosno lučica useljava se pužeći jesenji mir. Počinje carevati Njeno Veličanstvo Nirvana, koju, počesto, polovicom kolovoza, zazivaju svi malomišćani, da bi, za dva tjedna ili tri, potonuli u dobro znanu apatiju svakodnevice. Jer, sada, umjesto živopisnih strankinja i stranaca svih fela, na opustjelim štekatima imaju priliku gledati dugu zimsku reprizu samih sebe.
Od svojih mladenačkih dana do danas volim - turizam. Stratešku granu hrvatskog gospodarstva per siempre, ma što to mislili i tumačili svi hrvatski gospodarski stratezi i makroekonomisti zajedno. Prva radna iskustva stjecao sam tako u gimnazijskim danima kao londiner, recepcionar i šef smjene u paru s legendarnim Frenkijem na velikom pultu recepcije nekad slavnog, a danas olinjalog hotelskog naselja Uvala Scott kraj Kraljevice. U ta zlatna vremena, vjerovali ili ne, nismo dizali plaće već smo raskošno i bonvivanski živjeli od napojnice, u dijalektu mnogo poznatije “mancia-e“.
Potom, nakon četiri godine marketingovanja u Istravinu, uslijedilo je nezaboravnih i legendarnih devet godina na čelu marketinga i prodaje ACI-a ( tada ACY-a). Svjetski jedinstvenog modela lanca marina uzduž Jadranske obale. Neponovljivog slučaja u povijesti europskog i svjetskog nautičkog turizma, kojem su se, po nepisanom običaju za ove prostore, divili više stranci nego domaći.
Jučer
Podsjetit ću. Za samo šesnaest mjeseci sagradili smo davne 1984. i 1985. i u funkciju istodobno stavili prvih šesnaest marina . I time izazvali nadobudne Nijemce, koji su, nenavikli da dotad plaćaju vez, protiv ovog projekta u najprestižnijem njemačkom nautičkom magazinu Yacht objavili u listopadu 1986. povijesni napadački članak s udarnim naslovom: ACY- prazne marine pune nade. Tri godine kasnije ,1988.,bili smo bez premca u Europi po prodaji stalnog veza, tražio se dnevni vez više, a ACI-eva tadašnja čarter flota rušila je usprkos zlogukim prorocima rekorde u bukiranju. Da, tamo sam stekao i prva iskustva odnosno poučke u PR-u. Ratujući počesto s njemačkim novinarima na temu kvalitete ukupnog jadranskog nautičkog turizma, jednom sam ih zapitao:“Zašto ne kritizirate grčke, posebno turske marine ? Pa njihovi su stvarni nautički receptivni sadržaji i standardi ( barem u to vrijeme sredinom osamdesetih u što sam se osobno uvjerio ) nekoliko puta niži od naših?“ Odgovor je glasio : “Her Jurin,vi ste napravili nešto, oni - ništa. Kod njih stoga nemamo što kritizirati odnosno napadati“.
Da, skoro zaboravih. Imali smo viziju, u posao smo uložili vlastito znanje, poznavanje stranih jezika, kreativnost, emociju i – energiju. Talijanski poslovni ljudi nisu su se libili da nam u ta socijalistička samoupravna vremena početkom devedesetih ponude otkup licence i širenje filozofije branda na cijelo Sredozemlje. Ali, stigla su neka druga - ratna vremena, uzastopne i nepromišljene promjene managementa ACI-a od strane države kao vlasnika i štošta još drugog, manje lijepog, odnosno više ružnog. Od suverenog poslovnog sustava, koji je bio u stanju tada bez mobitela i kompjutera riješiti bilo koji problem u bilo kojem trenutku na Jadranu, ACI ostade, na žalost generacije, koja ga je stvarala, samo puko parkiralište brodova. Nešto poput Adriaparkinga. Što znači da ACI danas kontrolira samo stalni i dnevni vez...
|
    
|