Vladimir Kos
Bijelo je papir, crno su note...
Piše
Vladimir KOS
Nije teško pisati ako se ujutro popije na vrijeme crna kavica, uredno, bez smetanja, u tišini... molim lijepo. Sjećanja su svježa, dobro pospremljena, katalogizirana u brzootvarajuće ladice, a sadašnjost leti brzinom nervozne zelene muhe zunzare, koja još nije odložila svoja jajašca na nešto ili nekog. Budućnost se događa, kad se muha riješi svog tereta i započne pretvorba jajašaca u crviće... Budimo optimisti, na insektima svijet ostaje, oni su najbolji preživljatori. Pjesnici pak, žive u uvjerenju da je život muzika, a može i obratno. Jedno i drugo traju, pulsiraju, pa čak imaju i rok trajanja. Imaju svoje aktere, dirigente, soliste, partiture, publiku, kritičare, tonmajstore, prepisivače nota i naravno djelatnike s instrumentima. Tih posljednjih ima najviše. Swingaju nekim svojim univerzalnim ritmom, najviše vole jazz, jer mogu improvizirati na zadane teme – ki kak' more, ki kak' zna. Ukoliko ima «u tom i takvom» programiranom raju disonantnih tonova, dirigent nakratko prekida probu s konstatacijom, da je « ...ono bijelo papir, a crno su note…» Tek tada, komunikacija je uspostavljena, ako ništa drugo barem se zna «tko je tko» na sceni. Nakon koncerta veliko pospremanje obave medijski djelatnici, lopta je ponovno na terenu, igra, pardon, novi koncert može početi. U biti to su igre bez kraja, počele su već odavno, a kraj im je nesaglediv.
Vrijeme ima neku svoju logiku, zakone... Političar na početku svog mandata poletno, žustro započinje u top formi. Stav, good looking nije u pitanju, styling, gusta kosa ... Pred kraj mandata - iako mu je bilo kao bubregu u loju, nije mu mogla pasti niti vlas sa glave - popuštaju živčeki, kose ima sve manje, trbuha sve više...
Zapravo je sve, kak' se zeme, stvar sexa, cvrkuta ptičica, zrikavaca pod prozorom, čokolade, vanilije i eto ti sreće na vagone. Treba k tomu pred spavanje ili ujutro slušati Mozarta, Kreislera i Chopina, pa će «molekule sreće» - endorfini preplaviti vaš zabedirani mozak. Čuvajmo se euforije, jer se mogu dogoditi raznorazne gluposti, koje vas opet mogu ufurati u depresiju. Nemojmo se dakle previše razmetati srećom, sreću treba trošiti u umjerenim količinama, da ne bi bilo one - «nismoznali».
Kad se problemi namnože – da boli glava, treba se poseksati, brige će nestati u kratkom predahu sna, endorfini – tako kažu, rade za vas - kad vi, već to znamo, radite za druge.
Doduše neki su sretni kad kupe novu jahtu, vilu na moru, dobiju izbore, svaki dan su na televiziji, daju izjave od žute do crvene štampe, zaposle kćerku, zeta i šogora na «pravim mjestima» i nekoliko nezbrinutih suseljana. Ipak, treba vjerovati u sreću, pa makar tuđu. Voditelji na televiziji mijenjaju naočale svaki dan. To ih ispunjava ponosom i srećom. Vijesti su postale crna kronika, zato, brinući se za svoje gledatelje, voditelji mijenjaju svaki dan naočale, danas plave, sutra crvene, zelene, pa žute itd. Tako su barem naočale svaki dan u drugim bojama. Svaki događaj, svaki problem, nek se zna, zahtijeva «drugu optiku»… Treba uspjeti, treba «izživiti svoje snove». Tako je i Katon Stariji vjerojatno doživio orgazam od sreće, kad je napokon Kartaga bila razorena nakon njegovih brojnih govora u Senatu, koji su doslovce svi završavali sa «Ceterum censeo Carthaginem esse delendam»...
