Uvodnik
Abeceda života
Oprostite mi, molim vas, na ovoj rečenici koju kanim napisati, jer bit će kratka i svi smo je ovih tropski vrućih dana izgovorili, čuli i pročitali već tisuću puta. Ne mogu joj odoljeti, jer me najbrže od svih rečenica vraća u školske klupe i budi lijepe uspomene, pa ću si ovom prigodom ipak dopustiti taj luksuz putovanja brzim vlakom prema djetinjstvu. Sasvim je bezazlena, zvuči banalno i zbog toga je podcijenjena…, a zapravo nas uvodi u bogatu riznicu prelijepih misli i sjećanja u samo dvije riječi. No, mi to ne želimo naglas priznati i svaki put kada je izgovorimo, čujemo ili napišemo, pravimo se da nam ništa ne znači. Tu rečenicu sva su pera neopravdano počela uzimati zdravo za gotovo, a neki se čak i boje upotrijebiti je, pa se u svom izričaju služe zavojitim putovima i svim mogućim metaforama, plešući oko nje kao mačka oko vruće kaše… Neki pak ironiziraju tu rečenicu, ismijavajući je tek što su je izustili. Šteta, kao da smo izgubili smisao za poetiku i zaboravili se radovati životu. Ne bojmo se toliko rečenice s kojom smo toliko puta počinjali naše školske sastavke na kraju školske godine i recimo na glas: Ljeto je…
Priznajmo, ljeto je godišnje doba koje smo kao djeca očekivali s tolikim nestrpljenjem i radošću da je to teško ukratko opisati. Još i danas se sjećam zadnjeg zvuka školskog zvona moje škole smještene tik do voljenog Tuškanca na Jabukovcu i naše jurnjave niz školske stube na kraju školske godine, ususret dugo očekivanom ljetu. Toliko sretan, a pomalo i sjetan trenutak, jer rastajali smo se jedni od drugih na puna dva mjeseca i prepuštali se svatko svojim hobijima i nekim drugim, novim, morskim prijateljima. Tada se nismo služili internetom, nije bilo mobitela, ali naša želja da ostanemo preko ljeta u kontaktu jedni s drugima bila je jača od svega. Kako bismo izbjegli uvijek prisutnu roditeljsku kontrolu, odlazili bismo na telefonske govornice i poštu i razmjenjivali naše priče o novim prijateljstvima i ljubavima, a posebno smo se radovali dopisivanju i kreativnim rješenjima pisama naših prijatelja razasutih po obali. Štos je bio u tome da u našem dopisivanju nismo koristili obične kuverte, nego smo naše kuverte izrađivali od listova iz časopisa Bravo i omiljenih stripova, a ime i adresu primatelja bismo pisali zlatnim i srebrnim flomasterima koje smo obično kupovali u Italiji i Austriji. Još i danas se sjećam intenzivnog mirisa tih flomastera. Listovni papir po kojem smo pisali nikada nismo slali u izvornom obliku, već u nekom sasvim novom, prigodno ukrašenom ruhu. Pisanje pisama bio je ritual koji je pripadao ljetnim poslijepodnevima, kada bismo se vratili s plaže i otišli u sobu za odmor, iščekujući večer i nove avanture. Kroz otvoren prozor i na pola spuštene rolete do mene je dopirao miris mora i borove šume, a kroz pritvorena vrata moje sobe čuo se razgovor meni najbližih članova obitelji u susjednoj prostoriji. Ta atmosfera jamčila mi je ugodu i opuštenost potrebnu za potpunu predaju mojim prijateljima iz školskih klupa. Uzimala bih časopis Bravo i birala stranice sa zgodnim glumcima i pjevačima koji će se najviše svidjeti mojim prijateljicama te stranice s ljubavnim scenama iz novih filmova za dečke kojima sam namjeravala pisati. Beskrajno sam se zabavljala izrađujući kuverte i aranžirajući listovni papir prigodnim kolažem iz stripova i časopisa te vlastitim ilustracijama i karikaturama. Odgovarajući na pisma jedni drugima, uvijek smo htjeli nadmašiti pošiljatelja i proizvesti još veći efekt iznenađenja. Koristili smo se svim mogućim multimedijalnim sredstvima u tim našim pismima, režući pramenove svoje kose koju smo slali jedni drugima, koristeći pri tom i parfeme kako bismo pisma namirisali te šmirgl papir u koji smo urezivali slova, ili pak prozirne folije po kojima su naši flomasteri klizili kao naše klizaljke po ledu na Šalati. Po svakom pismu već izvana bi se vidjelo o kakvoj se osobi radi. Introvertirana djeca bila su suzdržanija u svojim kreacijama, usuđujući se napisati tek pokoji uskličnik više, ekstrovertirana djeca bila su sklona pretjerivanju, kiteći svoja pisma svime što im se našlo pod rukom. Veseljaci su mahom posezali za komičnim idejnim rješenjima i karikaturama, dok su alternativci težili lagano darkerskom izrazu. Zanesenjaci su svoje poruke resili renesansnim sličicama i citatima, romantičari su se oslanjali na srdašca i poeziju, a oni trendovski nastrojeni oslanjali su se na trenutne ikone s crvenog tepiha i grafite, bez obzira na njihov vlastiti ukus, koji još nisu bili do kraja izgradili.
Osim očekivanog djetinjeg priklanjanja raznim glazbenim, književnim i filmskim smjerovima putem pisama, mnogi su od nas tom prigodom nemali broj puta iznosili i svoje političke stavove i uvjerenja, izrezujući sličice s likovima iz prošlogodišnjih knjiga iz povijesti kako bi ih, ovisno o našim stavovima, nagrđivali ili uljepšavali flomasterima i bojicama. Kao da smo bili svjesni toga da su te knjige iz povijesti zapravo dio propagande trenutne vlasti, pa smo iz svih povijesnih likova koje su nam tadašnji urednici povijesnih knjiga nudili, izvlačili istinu putem karikature, crtajući im duge nosove, zamagljujući njihove poglede, stavljajući im u usta cigarete, na oči tamne naočale, na uši naušnice, vežući im ruke, stavljajući im na noge zatvorske kugle, stavljajući im u ruke vreću s lovom, oružje, razne instrumente te zastave koje su bile u potpunosti suprotne njihovim proglasima i dodajući im rogove. Bilo je više kandidata za rogove, nego krila. Anđeoska krila pripadala su likovima iz književnosti, glazbe i likovne umjetnosti čiji životopisi su nam se činili dovoljno avangardnima i čija smo djela voljeli. Mrzili smo političare, vladare i vođe… Ćelavcima smo ne škrtareći dodavali kosu, mnogima smo crtali brkove i bradu, neke bismo korektorom brijali te im na razne načine kreirali frizure u duhu njihovih karakternih osobina, a povijesne likove gizdavih osmijeha bismo »uljepšavali« pocrnivši im pokoji prednji zub… Pod našim bojicama i flomasterima gubili su autoritet, mijenjali dob i spol i pretvarali se u punkere i šminkere, rockere i klošare, striptizete i barske pjevačice, domaće i divlje životinje. Uživali smo u modernizaciji likova iz daleke povijesti te u ismijavanju onih koji su nam se programski previše nametali kao ikone kojima smo se trebali klanjati. U tim čarobnjačkim pretvorbama išli smo od ironije, preko sarkazma i cinizma, paradoksa, pa sve do potpunog apsurda. Nikome se nismo klanjali. Tragali smo za istinom... Vjerojatno ni današnji politički autoriteti ne prolaze ništa bolje pod perima, kistovima i škarama današnje mladeži.
Često smo se u svojim kreacijama koristili i prigodnim naljepnicama te su djevojčice rabile motive cvijeća, ptičica, leptira i medeka, a dječaci motive aviona, kamiona i autića.
Od samoljepivih sličica koje smo strastveno skupljali za albume i s kojima smo se pod školskim odmorom »kokali«, moram spomenuti antologijske sličice Sarah Kay i Heidi za nas cure, te Brucea Leeja kojeg su dečki obožavali na sve strane lijepiti kao svog heroja i idola. Nemali broj puta dečki su nama djevojkama slali pisma nalik prijetećim pismima otmičara, izrezujući iz novina slovo po slovo, vodeći posebno računa o tome da svako slovo bude različito. Cilj je bio zaprijetiti nam da će nas kad-tad stići njihova ruka. Priznajem, uživale smo u tim njihovim prijetećim porukicama punima simpatije i beskrajno mi je drago što sam sačuvala tu riznicu pisama kao spomen na vrijeme kada smo bili odrasli ljudi u dječjem pakiranju.
Promatrajući današnju komunikacijsku tehnologiju i uspoređujući je s gotovo izumrlom tradicijom dopisivanja putem pisama, imam osjećaj kao da je od našeg djetinjstva do danas prošlo tisuću godina… Ljudi su oduvijek pronalazili načine da budu povezani jedni s drugima, a svako vrijeme sa sobom donosi svoje metode komuniciranja i svoje konce koji povezuju ljude… Kada danas nađem kuvertu u svojem poštanskom sandučiću, ne obavijaju me neke posebne emocije, nema više efekta iznenađenja i sreće, jer već unaprijed znam da se radi o službenim dopisima, računima, opomenama....
Prijateljska, prisna komunikacija danas se odvija putem elektronske pošte i SMS poruka i ponekad me uistinu ulovi sjeta za onim pravim dopisivanjem i šarenim kuvertama iz kojih ispadaju razna iznenađenja. Opipljive kuverte danas nam donose samo birokratsku poštu, a tehnologija je bespogovorno zavladala našom intimnom komunikacijom. Razglednice također više nisu u modi kao nekad, jer danas MMS-om jedni drugima šaljemo »svoje razglednice« u obliku fotki s plaža na kojima se nalazimo… uz riječ dvije uz fotku, najčešće »Pozdrav iz…« Digitalno osviješteni, sami kreiramo svoje razglednice i poruke na nov način – primjeren 21. stoljeću.
Opipljivost nekadašnjih kolaža nemilosrdno nestaje u virtualnoj paukovoj mreži antena i satelita. No, kreativnost se bori za opstanak…i unatoč pojednostavljenju naše svakodnevice – ona će preživjeti, sigurna sam u to. Kreativnost nema vremena za nostalgiju, ona je pustolov u svojoj biti i stalno putuje dalje. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva, Ana-Marija, bila je nadmašila sva moja očekivanja kada mi je za vrijeme jednoga od mojih brojnih ljetovanja u Puli, a njezinog u Splitskoj na otoku Braču, jedno svoje pismo, uz njezine nezaobilazne naljepnice na kuvertama PAZI STAKLO, LOMLJIVO, NE OTVARAJ - PISMO BOMBA, ukrasila slikom gorile iz džungle. Uz duhoviti sadržaj pisma i naše komentare društva u kojem živimo, gorila se tako dobro uklopila da mi je uljepšala dan. Odmah sam krenula u moju riznicu ideja u potragu za što boljim odgovorom. Naše traganje za pravim odgovorom bilo je svojevrsna potraga za blagom koje ćemo poslati prijatelju i opet u obliku zagonetke. Naša kreativnost išla je tako daleko da smo čak izmišljali nove riječi koje su po našem mišljenju najbolje predstavljale određene predmete, situacije i ljudske osobine, a te smo riječi pretvarali u rječnik koji bismo uzimali sa sobom na ljetovanje, kako bi nam poslužio pri dešifriranju poruka na tom izmišljenom jeziku. Nitko nije imao monopol odlučivanja. Svatko iz društva izmislio bi po neku riječ i - ako bi se ostatku društva svidjela - ona bi ulazila u naše male rječnike za dopisivanje. Pisma su putovala od jednog mjesta na Jadranu do drugog, od hotela do kampova, od Londona do Zagreba, od Firenze do Pule, od ljetnikovaca do šatora… Naša pitanja i odgovori u obliku novih pitanja, nalikovala su na labirint Henrika VIII. u Hampton Courtu u koji smo iz godine u godinu sve dublje ulazili, a čini mi se da smo u njemu i dan danas. Taj labirint zove se ŽIVOT i o njemu i dan danas, poput djece imamo tisuću pitanja, iz dana u dan sve više i više…
Ta djetinja znatiželja nikada ne prestaje, kao ni želja za komunikacijom. Samo postaje drugačija i iskazuje se na drugačiji način. Prilagođavamo se vremenu u kojem živimo… No lijepo je znati i koji put razmisliti o tome kako smo došli baš do ovog trenutka u kojem se sada nalazimo, a ne do nekog drugog, a ljeto je divna prigoda za to. Ljeto je razlomak godine na koji smo naučili kao djeca i taj razlomak ćemo zadržati, bez obzira na upornost Novih godina i njihovih prpošnih razlomnih slavlja nakon kojih tobože donosimo neke revolucionarne odluke. Čini mi se da te odluke ipak mnogo više donosimo negdje u tišini ljeta, u hladu borove šumice, zadubljeni u romane i sjećanja, dok nas zapljuskuje još jedan val prolaznosti.
Bojimo se biti patetični, jer patetika nije u modi. Želimo biti cool i praviti se da nas baš briga za ono što je bilo jučer. Zašto bi samo stariji ljudi imali pravo na sjećanja i osvrtanje na prošlost i uspomene. Mlađim ljudima i ljudima srednjih godina kao da je prešutno zabranjeno osvrtati se unatrag, jer svi ti kažu – živi, radi, putuj, stvaraj, pod stare dane ćeš se prisjećati i donositi zaključke… Ali onima koji tako govore u inat treba reći: SJEĆAM SE!, ma koliko god godina imali… jer i današnji dan je iz perspektive prošlosti naša daleka budućnost koju smo bez susprezanja sanjali živeći, iz današnje perspektive u prošlosti, a iz ondašnje u sadašnjosti. Željeli smo dotaknuti budućnost. Stoga, dopustimo sebi malo odmora od budućnosti i dotaknimo bez straha prošlost. Sjetimo se svega što je bilo, baš svega, svakog detalja i uživajmo u tome. To putovanje donosi mnoge spoznaje o svim našim koracima koji slijede ili koji će tek uslijediti.
I ne sjetim se slučajno upravo pri dolasku svakoga novog ljeta na poseban način našeg djetinjstva.
Ljeti smo se rastajali jedni od drugih, kako bismo u ta dva mjeseca posložili dotadašnje životne spoznaje i u morskim valovima razbijali taktove prolaznosti na koje smo se iz godine u godinu sve više privikavali. Smijući se toj prolaznosti u lice, mi smo željeli što prije odrasti i okusiti život koji smo gledali u kinodvoranama i o kojem smo čitali u romanima. Svake jeseni, bilo nam je važno postati što odrasliji i ozbiljniji pri povratku u školu. Dečki su iz godine u godinu postajali sve muževniji, a cure sve ženstvenije. No, svaki put kada bismo u tom silnom odrastanju primijetili da nam se netko previše uozbiljio i uobrazio, tj. pretvorio u jedan veliki obraz (čitaj: napuhani balon), odmah bismo ga upozorili na njegovo neprimjereno ponašanje, jer tu neutemeljenu oholost jednostavno nismo mogli podnijeti. Neki su poslušali savjet svojih prijatelja i ostali normalni ljudi, a ostali su odlučili potpuno ugasiti luč svoga duha i predati se materijalnim vrijednostima u ruke…
Oni su ozbiljni Baš Čelici i Bedaneci našeg doba i ostavimo ih neka misle da ovo naše vrijeme bez smijeha pripada samo njima. Pa naravno da pripada samo njima, kada su ga oni, ugledavši se na svoje uzore takvim učinili i na taj način osmislili. Uništiti duh naroda i saviti narodu kičmu, a onda činiti s njim što ih je volja, to je smisao njihova života. Zastrašujuće mi je misliti kako smo s nekima od njih dijelili školske i studentske klupe. Nekada smo se svi zajedno šalili, a Bedaneci odjeveni u robote danas se šale samo kada od te šale imaju koristi, jer njihovo vrijeme košta. Njihovi dani se ne dijele na sate, nego na tisućinke. Njihove godine se ne dijele na mjesece, nego na dane, sate, minute… Koraci su im iz dana u dan sve manji… kako im se povećava stanje na bankovnim računima. Njihov je moto: Što ti je veći iznos na bankovnom računu, to neka ti je brži korak po asfaltu. Tako su moćni, a tako preplašeni u svoj svojoj moći kao bogati stric Paška Patka sa znakom dolara umjesto očiju, jer znaju oni da već sutra na njihova vrata može pokucati Sandokan, Superman, Spiderman ili Rip Kirby i ispraviti sve nepravde, a pomisle ponekad sa strahom i na Gavrana Edgara Allana Poea, pogotovo dok uslijed nekoga novog lopovluka citiraju gavranove riječi: Nikad više… Bolje da ne mislim gdje bi ih Dante smjestio u svome Paklu… I, eto me tako, spominjući Dantea u ovom tekstu, u mojim mislima natrag na studiju talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu.
Vidjevši kako se ljudi preko noći mijenjaju, razmještajući se u studentskim klupama što dalje od onih koji su odustali od osmijeha i priklonili se ozbiljnosti, a što bliže nekome tko još vjeruje u Kekeca, Profesora Baltazara, Toma i Jerryja, Pčelicu Maju, Dennisa, Snoopyja, Garfielda, Alana Forda, Petra Pana, Modesty Blaze, Pipi Dugu Čarapu, Malog princa, Milo dijete, Šegrta Hlapića, Toma Sawyera, Olivera Twista i ostale junake iz onog doba kada nismo znali za krinke, udaljavali smo se iz njihova društva obavijeni plaštom nevidljivosti Harryja Pottera.
Mali-veliki ljudi postoje i danas. I danas neki od njih koji su mali žele što prije biti veliki… Kada bi samo znali da je tamo gdje se oni nalaze zapravo najtoplije i najljepše. Kada bi samo znali da je tamo gdje se oni nalaze tajni ključ života i svi odgovori na pitanja koja pred nas postavlja život. Sve ostalo je odrađivanje životnih koraka i udaljavanje, svakim korakom sve dalje od bajke koju smo živjeli… korak bliže kraju i nekom novom početku kada riječi više neće biti potrebne, ni slova abecede kojima smo u odraslom dobu tako bahato zagospodarili, a s kojima smo se kao prvašići u našim bilježnicama borili kao pravi ratnici. Danas nam ta slova abecede dođu u sjećanje, u onom obliku u kojem smo ih prvi put susreli, dok s bočice s multivitaminima čitamo koje sve vitamine sadrže te tabletice. Prava naslada bila je u toj borbi, u tom adrenalinu kada po prvi put u svoju bilježnicu uspješno upisuješ, najprije štampanim, pa pisanim slovima, najprije veliko A, a onda malo a, prvo slovo abecede… Koje li sreće… Kojeg li veselja…
Kao djeca, na našem životnom putu, oslanjali smo se na našu dječju maštu i snove i putovali u budućnost, u susret junacima iz stripova, filmova i knjiga koje smo voljeli. U tišini naših misli, nošeni iskrenim prijateljskim vezama, skladali smo, krojili, pisali i risali sve ono o čemu danas možemo opet samo sanjati, jer svijet koji smo tada zamišljali bio je u potpunosti drugačiji od ovoga kojemu danas svjedočimo i upravo zbog toga je taj svijet koji smo kao mali sanjali ostao zauvijek tamo gdje je i bio, zaključan u škrinjici naših sjećanja.
No, to ni u kojem slučaju ne znači da smo od tog svijeta odustali.
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
