Hrvatski perivoji
GRADSKI PERIVOJI U HRVATSKOJ KAO DIO EUROPSKE PERIVOJNE KULTURE
U Beču je 28. lipnja 2007. godine u oranžeriji dvorskoga perivoja – u Palmenhaus Desburggartens svečano predstavljena knjiga bojane i mladena obada šćitarocija pod nazivom
»Stadtparks in der Österreichischen monarchie 1765-1918 « (GRADSKI PERIVOJI AUSTRIJSKE MONARHIJE 1765. – 1918.)
Pišu Bojana OBAD BOJANIĆ ŠČITAROCI i Mladen OBAD ŠĆITAROCI
Iako perivoji nisu najvažniji na svijetu i u životu gradova i ljudi, oni ipak gradove čine ljepšima, a ljude sretnijima i zadovoljnijima. U njima uvijek mogu naći utočište za razmišljanje, razgovor, osamu, opuštanje, ugodno provedene trenutke mira i odmora od svakodnevnih briga. Upravo su te svakodnevne brige, kao i želja za odmorom građana ponukale i zagrebačkoga biskupa Jurja Haulika da 1840-ih godina dovrši zagrebački perivoj Maksimir kojega je još 1780-ih godina započeo biskup Maksimilijan Vrhovac. Na obelisku postavljenom u Dolini dalija u Maksimiru Juraj Haulik dao je uklesati latinski tekst, koji i danas podsjeća na motive podizanja i uređenja najvećeg i najvrjednijega zagrebačkog i hrvatskog perivoja:
Za uposlenje marljivih ruku, za pridizanje obrta građana, za promicanje ljepšeg i boljeg vrtlarstva, glavnom gradu na čast a Domovini na diku, te za umorne od posla, tužne ili potištene, da ih ove nedužne radosti prirode osvježe i pridignu .
Bilo je to doba kada je maleni Zagreb, na europskoj periferiji i na rubu velike Austrijske Monarhije u čijem se sastavu Hrvatska nalazila, uspio podići i urediti na gotovo 400 hektara zemljišta velebni perivoj Maksimir, koji je tada zauzimao površinu jednaku polovici Bulonjske šume u Parizu ili dva puta veću od Regent's Parka u Londonu. Kako je to uspjelo Zagrebu koji je sredinom 19. stoljeća imao jedva 15.000 stanovnika i nije se mogao ni na koji način usporediti s Parizom ili Londonom. Kako je Zagreb krajem 19. stoljeća uspio izgraditi i urediti svoje javne perivojne prostore koje smo u čast zagrebačkom urbanistu Milanu Lenuciju nazvali Lenucijevom potkovom, koji je posebice skrbio za oživotvorenje slijeda perivojnih trgova i perivoja koji Zagrebu svojom urbanističkom snagom poteza i arhitektonikom ambijenta daju neponovljiv identitet na europskoj razini. Začuđuje sve to tim više što danas hrvatski gradovi, a posebice Zagreb, nisu u stanju ili ne žele napraviti nove perivojne prostore koji će imati gradotvornu snagu i poruku, koji će pridonijeti novom identitetu i ljepoti grada.
Perivoji ne stvaraju zaradu, iako ona nije isključena (primjerice slučaj Versaillesa ili La Villette u Parizu). Perivoje ne žele loši poduzetnici koji bi izgradili grad gustoće do 100% izgrađenosti i loše gradske uprave koje podržavaju takve poduzetnike s opravdanjem da perivoji ne donose novac već traže velike izdatke za održavanje. Očito nisu imali prilike upoznati se ili nisu ništa naučili iz brojnih primjera promišljene gradogradnje nastale u doba Maksimira, zagrebačke perivojne potkove, obnove Pariza u drugoj polovici 19. i drugoj polovici 20. stoljeća, kao i u mnogim europskim gradovima krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Naši poduzetnici i naše gradske vlasti - koji grade kuće ali ne grade grad – ne shvaćaju da će cijena zemljišta i nekretnina biti daleko veća ako je gustoća izgrađenosti manja te ako se gradi uz vrsno oblikovane perivojne prostore koji postaju žarišta oko kojih se grade gradski prostori s prepoznatljivošću i identitetom. Na svijetu postoje milijuni gradova, a malo ih je koji su postali prepoznatljivi po svojoj gradotvornoj perivojnoj arhitekturi. Takvim je gradovima pripadao i Zagreb. Pripadao je, kažemo, jer Zagreb bi pod pritiskom nerazumnog kapitala i lažne globalizacije mogao ostati bez svojih desetljećima čuvanih prostora za nove gradske perivoje. Zagrebu 21. stoljeća, kao i drugim našim gradovima, treba novi identitet postignut između ostaloga i gradotvornom perivojnom arhitekturom. Prestanimo samo graditi kuće, a pri tome ne graditi grad! Gradogradnja nije samo ispunjavanje neizgrađenih prostora u gradu i podilaženje građevnom poduzetništvu, već i briga za izgled grada i za oblikovanje javnih gradskih prostora namijenjenih onima koji žive ili borave u tom gradu. Građevni poduzetnici dođu, izgrade, zarade i odu – a katkada to čine i gradske vlasti – a grad ostaje građanima i budućim naraštajima – lijep i ugodan za život ili nepopravljivo loš.
Čemu takav uvod o perivojima, posebice o perivojima koje danas ocjenjujemo kao kulturna dobra? Iako iznimke postoje, ne ćemo pogriješiti ako kažemo da grad nije grad ako nema svoje perivoje. Čak je i antički Rim, poznat po gustoj izgradnji i svojoj spontano nastaloj i konfuznoj urbanističkoj matrici, imao 30% perivoja – od svetih šuma i gajeva do perivoja i peristilnih vrtova gradskih vila na rubu grada. Iako maleni i gusto izgrađeni srednjovjekovni su gradovi u svom tkivu imali točkasto raspršene korisne vrtove i dvorišta. Renesansa promišlja o idealnom gradu i idealnom perivoju, a zamisli se oživotvoruju u perivojima renesansnih vila i ljetnikovaca. Barokno razdoblje ostvaruje idealne gradove s velikim perivojima (Versailles, Karlsruhe) ili dvorce s perivojima izvan gradova u krajoliku. Grad 19. stoljeća unosi prirodu u grad podizanjem i uređenjem velikih javnih gradskih perivoja pa nema grada u Europi koji nije podizao nove perivoje, sadio ulične drvorede ili na ostatcima renesansno-baroknih utvrđenja gradio šetališta i perivoje. Kraj 19. i početak 20. stoljeća donio je ideju vrtnoga grada – grada kojemu je središte perivoj pri čemu taj perivoj ima ulogu trga, a taj je trg u obliku perivoja (perivojni trg). Dvadeseto stoljeće ostavilo je u naslijeđe idealan modernistički funkcionalan grad u kojemu se stambene zgrade grade u gradskim gajevima – prirodnima ili umjetno stvorenim. Kraj 20. stoljeća u svjetskoj pejsažnoj arhitekturi obilježio je povratak gradskim perivojima, perivojnoj arhitekturi kao kreativnom ostvarenju gradotvorne snage i jasne poruke (primjerice La Villette ili Citroen Park u Parizu). Nepoznat nam je još idealni grad 21. stoljeća, ali zasigurno rješenje nije u stopostotnoj izgrađenosti kakvu nam najnovije izmjene zagrebačkoga GUP-a to omogućuju i potiču.
Nije dobro kada se živi na staroj slavi, jer slava je prolazna! Mnogi gradovi žive na staroj slavi. Neki su tu staru slavu i vrijedna bezvremenska djela uspješno iskoristili u svrhu kulturnog turizma i odlične zarade, čiji dio odlazi i na obnovu kulturnih i perivojnih dobara koja stvaraju tu zaradu. Povijesni perivoji sačuvani do danas dio su te stare slave na kojoj žive brojni gradovi i mjesta. Jedan od takvih gradova je i Beč koji doista živi na staroj slavi Austrijske Monarhije, kojoj je i Hrvatska pripadala od 1527. do 1918. godine, stara slava koja se na svakom koraku prepoznaje. Staroj bečkoj i austrijskoj slavi pripadaju i povijesni perivoji – ne samo carski i kraljevski ili plemićki, već ponajprije javni gradski perivoji koji su se podizali od kraja 18. do početka 20. stoljeća. Zamisao bečke Ringstrasse nije ništa drugo nego perivojna urbanističko-arhitektonska zamisao grada sredine 19. stoljeća, koji je građen na prostoru renesansnih bastionskih utvrđenja. Ubrzo je taj bečki Ring s perivojima, perivojnim trgovima i javnim zgradama postao predložak za urbanističku preobrazbu brojnih europskih gradova. Tako zagrebačka perivojna potkova nije ništa drugo nego kreativna izvedenica bečkoga Ringa. Poveznica između Beča i hrvatskih perivoja krije se u predstavljanju nove knjige koje je održano u Beču 28. dana mjeseca lipnja 2007. godine. Prigoda je to za podsjećanje na javne perivoje hrvatskih gradova, koji su predstavljeni i u spomenutoj knjizi.
Knjiga pod naslovom Stadtparks in der österreichischen Monarchie 1765-1918 (Gradski perivoji Austrijske Monarhije 1765.-1918.) predstavljena je u Beču u oranžeriji dvorskoga perivoja – u Palmenhaus des Burggartens. Predstavljanje je održano u organizaciji Austrijske uprave za povijesne perivoje, Austrijskog udruženja povijesnih perivoja i nakladnika Böhlau Verlag sa sjedištem u Beču, Kölnu i Weimaru (www.boehlau.at, www.boehlau.de). Knjigu su predstavili ugledni austrijski sveučilišni profesori dr. Walter Krause, dr. Hermann Reining i dr. Géza Hajós. Knjiga sadrži šest poglavlja. Prvo poglavlje objašnjava europski kontekst u kojemu nastaju javni gradski perivoji u gotovo svim gradovima tadašnje carske i kraljevske Habsburške Monarhije. Drugo je poglavlje posvećeno perivojima Beča i Austrije, treće perivojima Mađarske, četvrto poglavlje perivojima u Hrvatskoj (autori Bojana i Mladen Šćitaroci), peto perivojima Slovenije, a šesto je poglavlje posvećeno perivojima u Krakowu (Poljska). Urednik knjige i autor prvoga poglavlja jest sveučilišni profesor dr. sc. Géza Hajós...
