Antun Vrdoljak
OD A(NTUNA) DO V(RDOLJAKA)
CIJELI JEDAN Ž(IVOT)
Piše
Branka SÖMEN
Život je kratkoća, umjetnost je širina i otvorenost, prilike su prolazne, iskustvo je varljivo, suditi je teško - upravo se idealno uklapaju ove Hipokratove misli u priču o Antunu Vrdoljaku, čovjeku svestranih sposobnosti i sklonosti, osobi koja je obilježila hrvatsku suvremenu stvarnost iskričavim temperamentom, mnogostrukim zadatcima, golemom energijom i neupitnim talentom.
Čovjek izazova i inata, bez obzira na to izazivali ga drugi ili se on njima inatio, Antun Vrdoljak nikada nije ostajao neprimijećen. Čega god se prihvatio, bio je dosljedan, uporan i temeljit, bez obzira na to radilo se o imotskim nestašnostima, osječkom sazrijevanju, zagrebačkim glumačkim provokacijama unutar gavellijanskih ideja i krležijanskih naslada, koje su trajno obilježile njegov intelektualni pa tako i životni put predanosti savršenstvu riječi, slike, glazbe, vizualnom i emotivnom skladu užitka koje može pružiti umjetnost, posebno filmska.
Ma kako se jednostavnim činio taj put do potpune predanosti filmu, bio je dug i ispresijecan nizom kušnji.
Novinarstvo je bio interludij kojemu je Tončijev temperament teško mogao odoljeti.
Bilo je to ono što mu je u to vrijeme upravo trebalo i ne samo zbog dobrodošle financijske potpore. Ma kako čudno zvučalo i danas sam uvjerena da je bio bogomdan za novinarstvo, nažalost našao se na krivome mjestu i u krivo vrijeme, pa nije mogao do kraja razviti i nadopunjavati svoj nesumnjivi talent pronicava promatrača, oštrog komentatora, duhovitog analitičara i iznad svega pismenog autora.
Nepredvidljivost, provokativnost, uvijek novi ljudi i događaji, različiti urednički kriteriji, pa samim tim i okršaji, nikad jasno određeni limiti dobrog i lošeg, onoga što smiješ i ne smiješ, pravde i nepravde, bitnog i nebitnog…ukratko, spoznaja da si prepušten samom sebi i vlastitim kriterijima bili su njegovi izazovi i motivi koji su mu punili baterije, u pauzi između glumačkih ideala i još neprepoznatih redateljskih poriva.
Poslije u zrelim godinama našao se u pravi trenutak na pravome mjestu, ali više nije bilo mjesta za novinarstvo, stvorena je hrvatska država koja je trebala Vrdoljaka u odgovornijim i ozbiljnijim zadatcima.
Potpredsjednik države bilo je teško i odgovorno mjesto koje je u to vrijeme doista samo on mogao «izvući» i izdržati bez posljedica, unatoč brojnim vanjskim neprijateljima i unutrašnjim «obožavateljima», koji ga nisu štedjeli nijednoga trenutka.
Ipak, politika mu je donijela manje neprijatelja, ili su bili tiši i diskretniji, od onih u sportu (predsjednik hrvatskog i doživotni član Međunarodnog olimpijskog odbora) i na televiziji (generalni direktor HRT-a). Ali to ga je samo inspiriralo dajući mu energiju za nove pothvate, probijao je zvučne zidove nesnošljivosti, osvajao neosvojivo i nizao uspjehe.
Pri tome je najviše žrtvovao sebe, svoju umjetnost i svoje snove pretočene u neke filmske priče koje nikada ne će biti snimljene, zagubljene u petnaestogodišnjoj stanci.
/ Čovjek od glume
Pogled sa strane u filmografiju Antuna Vrdoljaka /
Piše
Tonko MAROEVIĆ
Da započnem s predrasudama? Da priznam kako svijet primorskih i otočnih gradića mi boduli sma-tramo toliko spe-cifičnim da je upravo nedostupan onima koji nisu u njima rasli ili odgojeni. Da pridodam još bogohulniju misao, to jest da osobito oni rođeni iza brda nisu se u stanju suživjeti s mentalitetom i psihologijom ljudi stasalih uz obale Jadrana. Koliko god bila smiješna samosvijest otočana, koliko god im/nam služila kao jadna utjeha, tvrdnja o vlastitoj ekskluzivnosti, izdvojenosti, pose-bnosti, činjenica jest da postoje razlike u ponašanju ljudi iz kontinentalnih krajeva i ljudi iz maritimnoga okružja. Zadnje navedeni, u najmanju ruku, imaju iluziju da kad stave prst u more, dodiruju sav svijet te na taj način kompenzativno višestruko nadma-šuju izoliranost («otočnost») na koju su osuđeni. Kako bilo, jedan od izabrđana koji su u stanju razbiti predrasude primoraca prema kontinentalcima svakako je Imoćanin Antun Vrdoljak. Nećemo sad umanjivati zasluge govoreći kako je Imotski ionako sredozemnim dahom ozračen te kako je narav toga grada po mnogočemu komplementarna duhu otočkih ili uzobalnih malih mjesta. Jednostavno, snimajući televizijske obrade niza Marinko-vićevih ranih, otočkih novela, redatelj Vrdoljak je u tolikoj mjeri proniknuo u slojevitost ambijenta, u atmosferu viško-komiškog (dakako, univerzaliziranog) prostora, u ridikulozno ponašanje iščašenih osobnosti i tužnih antijunaka, da je stekao pravo da postane počasni Bodul. Jest da mu je pomoglo osloniti se na dobro odabrane mediteranski ekstrovertirane glumce poput Borisa Dvornika i Ivice Vidovića ili na specifičnim urbanite-tom zadojene figure kao što su Tonko Lonza, Milka Podrug-Kokotović ili Ena Begović, ali njemu je uspjelo sredozemnički obratiti i malomišćanski navrnuti i tako diferencirane i od toga ambijenta distancirane fizionomije kao što su Zijah Sokolović, Žarko Potočnjak, Bernarda Oman, Zlatko Vitez i Danko Ljuština. Šalu na stranu, moj prvi susret s osobnosti Antuna Vrdoljaka zbio se u ranoj mi mladosti, a i on je tada bio još vrlo mlad. Nisam ga vidio uživo makar je ostavio dojam da je i te kako živ i živahan jer se viđenje zbilo na platnu, a on je glumio u iznimno dragom mi filmu, i danas jednom od najdražih ikad viđenih. Riječ je o Tanhoferovom H-8, koji pamtim ponajviše po Berkovićevu-Butorčevu scenariju, po pjevanju Gabi Novak i po nizu tzv. epizodnih likova (a glavnih zapravo nije bilo), među kojima nije mogao ostati nezamjetljiv upravo srdačno prisutni Vrdoljak. Zbilo se to, jao, prije gotovo pola stoljeća, a malo potom sam ga vidio u još jednoj, opsežnijoj i izrađenijoj filmskoj inkarnaciji, u važnoj partnerskoj ulozi, ali u manje uspjelom ostvarenju istoga Tanhofera (od kojega se, međutim, moglo mnogo naučiti). Taj film se zvao Nije bilo uzalud, no nisam siguran je li naslov dobro pogođen s obzirom na buduću Vrdoljakovu sudbinu, jer je on uskoro sasvim zapustio glumačku karijeru (doživjevši još ipak Zlatnu arenu i za najbolju mušku glavnu ulogu u Bulajićevu filmu Rat). Međutim, doista nije bilo uzalud što je Vrdoljak i profesionalno ovladao glumačkim zanatom, a dar prirode ponio je još od kuće. Doznao sam da je diplomirao i na Kazališnoj akademiji...
