Vladimir Kos
Zabranjeno je...
Piše
Vladimir KOS
Oduvijek su postojale neke zabrane. Zabranjeno je poželjeti ženu bližnjeg svoga, ali «što da se radi» /bez Černiševskog/, ako dotičnica poželi na primjer Vas? Ne ubij, ne kradi – dobro, to već znamo, ali s obzirom da je sve estradizirano i opačine postaju javne, očito se više ne razlikuju granice realnog i virtualnog, kažnjivog i dozvoljenog. Postajemo zemlja neograničenih nemogućnosti. Naivcima preostaju - prepuni poštanski sandučići raznoraznih obavijesti, poruka, punjenje žila kolesterolom, svađanje s vlastitim televizorom i «odlazak Žnidaršiću na gemišt». Pljuvanje po sirotinji koja se vozi ZET-om, teoretski je zabranjeno, ali praksa je ipak nekaj sasvim «druzgega». S visoka se lakše pljuje, zato praktičari stanuju na zagrebačkim bregima. Pljuckali su sa zidina svojih dvoraca i zagorski feudalčeki. Bilo im je praf za praf lepo za ponorit, u gubec su zeli kaj su šteli, Baricu i Šteficu su navek meli - zabadaf bumo rekli... Tak je bilo i tak navek bu i kaj se tu more? Ius dextra manu, brahijalna sila, pravo jačega ... osjetili su na grbači pasivci, studenti prava su o tom slušali na prvoj godini studija, a drugovi, kasnije gospoda »odozgo« su to provodili. Tak je to na 16 - tom meridijanu, zagrebačkom, bumo rekli, pa ipak, pljuvanje na pod je i nadalje zabranjeno. Treba - «istine radi» napomenuti da pljuvanje na plafon nije zabranjeno, to nije pitanje ljudskih sloboda , nego čisto estetsko pitanje.
Zabranjeno je prostačenje na javnim mjestima, vrijeđanje... zato postoje mediji i parlament, kao i u svakoj drugoj uljuđenoj zemlji.
Nepristojno je lagati, ali tko uopće govori istinu? Norme ponašanja, propise, ograničenja, naredbe, upozorenja, određuju oni gore - onima dole. Ti, na zemlji, moraju biti pristojni, smjerni, pošteni, uviđavni, uljuđeni sa «specifičnim osjećajem za svoje mjesto pod suncem». Najveća obveza i dužnost u njihovom nevažnom životu je glasovanje. Taj čin omogućuje izabranima da se snađu u svojem mandatu kako bi se i njihova svojta i prijatelji osjećali zbrinuto. Naravno, oni koji više nisu izabrani, mijenjaju se u novi kvalitet kao pijuni u šahu, pa i nadalje ostaju u igri. Nitko od izabranika ne može potonuti, prvo zato - jer je igrač, drugo, jer se njegova partija brine za nj. Oni koji nisu u igri - sami sebi su krivi, jer su promatrači, luzeri, pušioničari, a znamo da pušenje škodi zdravlju, a zdravlje je naše najveće blago. Dobro, i kaj sad? Zabranjeno je, također, naginjati se kroz prozor jurećeg vlaka... U prvom, pa već velikom hitu koji su lansirali «Gumbi», spominje se Selma , pa djelić teksta «ne naginji se...» i td.
Kako život piše romane, i televizijskom muzičkom uredniku koji je angažirao dotično rockersko društvo, dogodilo se putovanje u «twilight zone» priču.
Rokerčad je snimljena, prošlo je mjesec dana od emitiranja, i tada /!/ počinje nadrealistički horor... Umro je, naime, «zaslužni Drug», revolucionar, crnogorski političar «taj i taj». To je bio znak da zazvoni na uzbunu u pretincu mozga zaduženog za bratstvo i jedinstvo, samoupravlje i socijalizam - šefa redakcije, odavno već «organiziranog», svjesnog borca za očuvanje tekovina NOB-a. Slijedilo je ispitivanje muzičkog urednika, s optužujućim pitanjem zašto je mjesec dana prije smrti «zaslužnog Druga» emitirao «Selmu» u TV programu?! Prilično ludo pitanje traži naravno i luđački odgovor. S obzirom da bi onda trebalo svim akterima navući luđačke košulje i stezulje, odgovorno je trebalo situaciju dobro «sagledati»... Na sastanku «velike redakcije» big boss je konačno prerezao Gordijski čvor i fest je zasmrdilo. Njegovu odluku, da se šefa redakcije «te i te» pošalje u mirovinu zbog alkoholičarskog «paralelnog svijeta», s olakšanjem su prihvatili svi prisutni. «Neš' mi ti nosit ludnicu u moju butigu» bilo je rješenje za redakcijsko osvježenje. Tako su «alkoholne pare» penzionirane, a muzički urednik je tjedan dana kasnije završio u bolnici s krvarenjem zbog stresa. Horić ipak ima happy end, jer je glazbeni urednik uspješno «kafkijaniziran» do današnjih dana...
