Uvodnik
Od blagajne do blagajne
Koliko slojeva ima današnje društvo u kojem živimo i kojem to sloju pripada svatko od nas? U prvi mah čini mi se da se naše društvo dijeli na krute kapitaliste i beskućnike, ali ipak ima i malo blažih kapitalista, ali i onih koji preživljavaju - imaju krov nad glavom i često ulaze u neki novi kredit, uime neke nove kupnje… Tempo i troškovi života promijenili su se. Zbog svega toga što nam se nudi na tržištu i mi sami postajemo sve zahtjevniji.
Zove me tako nedavno prijateljica Jasna i veli kako si je neki dan kupila novi, preslatki mobitel, jedan od onih svemirskih s toliko funkcija da ju je od silnog proučavanja novog mobitela zaboljela glava. Razlog njezine kupnje bilo je nekakvo skupljanje bodova koje uskoro istječe, pa je ‘morala’ te bodove brže-bolje iskoristiti i odlučila si je kupiti mobitel na rate.
Ljudi danas umjesto na izlete u prirodu kao pomahnitali odlaze provoditi sate i sate u shopping centrima. Prvo malo šeću razgledavajući izloge trgovina, onda počnu ulaziti u njih, zatim slijedi prva kupnja, pa još jedna i tako dalje, sve do odlaska po špeceraj za cijeli tjedan i ispijanja pića u jednom od brojnih lokala koji nas svojim ugodnim stolicama zovu na odmor od shopping maratona. Ako netko ogladni, tu su brojni restorani s najraznovrsnijim jelovnicima i vinskim kartama. A nakon što prezalogajimo, tu su večernje projekcije najnovijih filmskih hitova u obližnjem multipleksu. Odemo li u bilo koji shopping centar, garantirano ćemo i mi ući u klopku shoppingmanije i nakupovati svega i svačega, a ponajviše onoga što uopće ne trebamo. Ali tu smo, i samo zbog izvrsno uređenog i klimatiziranog mjesta prodaje te educiranoga prodajnog osoblja i bolesti kupovanja, ili možda ipak zbog nedostatka naše kreativnosti u planiranju slobodnog vremena, krećemo u potrošačku groznicu.
Tu i tamo znaju se još čuti priče o vegetarijancima, o planinarenju, vožnji bicikla po prirodi, rolanju i slično, ali velika većina nas svojim stilom života želi što više pripadati vremenu u kojem živimo, a to je pučka škola kapitalizma u kojoj svijet oko nas gledamo velikim očima i poput djece upiremo prstom u svaki izlog želeći uvijek nešto novo.
Hvala Bogu, trgovcima je u posljednje vrijeme postalo jasno da je vrlo važno educirati prodajno osoblje, jer inače dobit odnosi konkurencija čije je osoblje ljubaznije i susretljivije. Između trgovine s bogatim asortimanom neke robe, s neljubaznim osobljem, te neke druge, s malo skromnijim asortimanom roba, ali vrlo ljubaznim osobljem, svatko će radije izabrati ugodan odnos na razini kupac – prodavač, jer se želi osjećati ugodno dok pri ritualu kupnje pegla jednu od svojih kartica.
Prodavač nije uvijek i nužno čovjek, iako je indirektno uvijek za sve kriv upravo čovjek. Naprimjer, globalno zatopljenje najbolji je mogući prodavač klima uređaja, tako da se oni prodaju sami od sebe… Po svemu sudeći klima uređaji bit će nam iz godine u godinu sve potrebniji.
Kad se samo sjetim onih pravih zima, uhvati me sjeta i prisjetim se ruskih bajki punih snijega i studeni, ali i topline koja je baš zbog te studeni bila toliko cijenjena. Sami smo krivi za zastrašujuće klimatske promjene i nije nimalo čudno što svi zajedno postajemo sve više meteoropati i reagiramo na te promjene bolnim stanjima i lošim raspoloženjima. Zime su nekada bile intenzivnije od ljetnih vrućina. Ljeta su bila blaga i podnošljivija. Sjećam se, kada sam bila mala, kada bismo se autom vozili na more, ako je bilo vruće, otvorili bismo prozore, ili smo jednostavno koristili normalnu ventilaciju automobila… Kome je trebala klima? Danas kada na 35oC u hladu ne vidiš nikog živog i po gradu čuješ samo tišinu i zujanje klima uređaja, znaš da si upao u neko novo, neprirodno vrijeme.
Svi se do navečer krijemo u klimatiziranim prostorima, kako bismo tada isprobali nove sandale u ljetnoj šetnji. Ali ni ljetne večeri nisu ono što su nekada bile, tako da čak i u večernjim satima kratko trajemo na užarenom asfaltu i opet razočarani bježimo natrag u klimatizirane prostore. Čovjek želi vladati svijetom, ali mu to već vjekovima ne uspijeva. On nikako ne shvaća da je samo tu gdje jest i da je život ono čemu se treba radovati, a ne trošiti ga na pokušaje ovladavanja svijetom. Svaka čast našim mozgovima i znanstvenim dostignućima, ali ipak je naš život samo jedna avantura koju trebamo ležerno proživjeti, a ne megalomanskim zahvatima uništavati sebe i svijet oko nas…
Sjedenje za računalom novi je stil rada i života, da ne kažem novo ropstvo, i naše ukočeno i neispravno, zgrbljeno držanje za vrijeme rada na računalu automatski prodaje nove ergonomske stolce i ostali uredski namještaj prilagođen našem zdravijem položaju za vrijeme rada. A za one koji još nisu pohitali kupiti nove stolce za svoja radna mjesta, tu su razni masažeri koji na kraju radnog dana opuštaju naše mišiće. Tako sam nedavno i ja kupila jedan odlično izreklamirani masažer, jer su me svojim porukama uspjeli uvjeriti da mi je neophodan… O cijeni nećemo. Od brojki i slova ipak su mi uvijek bila draža slova.
Kupnja i priče o kupovanju postale su stereotip, gotovo školski primjer današnje površne komunikacije među ljudima. To je strašno. Zar smo doista spali na to da najviše pričamo o tome što je tko jeo za ručak i taj dan kupio u dućanu?! Postajemo kao lovci koji se hvale svojom lovinom. To me podsjeća na onaj vic o ribolovcu-hvalisavcu koji stalno laže svojim prijateljima o jučerašnjem ulovu, pretjerujući u svojim prikazima golemih ribetina koje je ulovio. Kada je svima dosadio svojim lažima, prijatelji su mu svezali ruke u zapešćima kako ne bi mogao gestama pokazivati koliko je veliku ribu ulovio, a on se opet, kao svaki iskusni lažov, snašao i upitao ih: »Znate li kakvu sam ribu jučer ulovio?« »Kakvu?«, zapitaše ga prijatelji, a on ni pet ni šest, po svom starom običaju, raširi dlanove koliko je god mogao i razdvoji ih jedan od drugog pokazujući pritom tek veličinu male ribe… »I?«, pitaju ga prijatelji, s podsmijehom, misleći kako su zauvijek izliječili njegovu potrebu za laganjem i preuveličavanjem… »Ovako veliko oko je imala«, odgovori im on i začepi im usta.
Bez obzira što nas baš uvijek ne zanima što je netko jeo za ručak ili taj dan kupio u dućanu, mi ćemo to ipak kurtoazno poslušati i nerijetko našim sugovornicima dopustiti da nas blago maltretiraju.
Sveopća okupiranost političkim cirkusom i ispraznošću naših života smješta nas nerijetko, osim u naše domove, u kazališne, koncertne i mračne kinodvorane u kojima i opet kupujemo malo mira i izolacije od sveopće površnosti koja nas okružuje. Ni razgovori nisu više ono što su nekad bili, pa tako i od njih počinjemo bježati kupujući svoj trenutak mira i tišine u jednoj od postaja za prodaju pozitivne energije, a to su danas sve više beauty, wellness, fitness i spa centri. Ljudi ne voze na benzin nego na energiju, a kako je plastičnost postojanja najveća pijavica naše energije, moramo je ići negdje kupiti…
Željni malo duhovnog smiraja i napajanja pozitivnom energijom, ali i istinskog druženja s ljudima dobre volje, nekada smo, za razliku od spomenutih energetskih centara, kolektivno odlazili u crkvu, zajedno se moliti, pjevati i nakon mise razgovarati jedni s drugima, istinski proživljavajući riječ Božju, osjećajući je na svakom koraku. A danas sve više, čak i u crkvi, svaki čovjek kao da stoji sam, nepovezan s mnoštvom oko njega…
Individualizam i podijeljenost društvenih slojeva tjera nas da smiraj duše sve više tražimo u trendovskim, individualistički nastrojenim wellness oazama mira, yoga centrima skupo plaćajući privid posjeta nekom drugom, boljem svijetu koji nam sve više izmiče. Od one poslovice »zavadi, pa vladaj«, kapitalističkih i lopovskih verzija ima uistinu mnogo: »otruj, pa liječi«, »uništi, pa gradi«, »kupi (ukradi) jeftino, pa prodaj skupo« ili »pokvari, pa prodaj novo…«.
Prvo ljudima prodaju cigarete, a onda im prodaju lijekove protiv smrtonosnih bolesti koje pušenje uzrokuje. Prvo ratovima sve unište, a onda grade sve ispočetka… Prvo nas klasičnim materijalističkim obiljem naviknu na krajnju ispraznost životnog stila, a onda nam prodaju mir u obliku nekakvih kupki, svijeća, mazanja blatom i novih vježbi rastezanja, jučer oko šipke, danas preko lopte, a sutra preko koljena samoga nečastivog. Čini mi se kao da se netko poigrava s nama i kao da izmišlja toplu vodu pred našim očima, a mi zaslijepljeni sve to upijamo kao uvijek nešto novo i revolucionarno. Onaj tko je željan prodaje izmislit će uvijek neku priču kako bi nam prodao ono što već imamo ili ono što nam uopće ne treba. A ako mu priča ne pomogne, tada će nas uništiti kako bi nas tobože ponovo izgradio… Nas ljude, gradove, države i naš planet…
Voda se već odavno prodaje… A i zrak se počeo prodavati. Sjetili su se i toga. U nekim kozmetičkim salonima prodaju tretmane kisikom. Ljudi dođu, stave im masku za detoksikaciju i onda oni uživaju u tom pročišćavanju zatrovanog organizma te, naravno, to skupo i plate, klanjajući se na izlasku i ponavljajući još jednom shopping mantru današnjeg vremena: Hvala lijepa, doviđenja…
Vrata se zatvaraju. Kupili smo dašak čistog zraka i naše su riječi zadnje visile u zraku kao upitnik… Po izlasku iz ‘prodavaonice kisika’ razmišljamo koga ćemo nazvati i ispričati mu naše iskustvo o ovom revolucionarnom tretmanu koji inače i dosta košta, jer što su lovačke priče bez lovačkih ušiju…
A nekad je zrak bio besplatan. Udisali smo ga i živjeli u nekom drugom, manje zagađenom, boljem svijetu, kojeg uopće nismo bili svjesni. Taj isti svijet sada jeca na našem krilu, a svi naši napori za zaustavljanjem apokaliptičnog ponašanja razarajućih moćnika uzaludni su…
Ne pitate li se možda ponekad i vi u što se to pretvara čovječanstvo i u kojem smo to smjeru krenuli?
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
