Marija Tonković
Fragmenti pedesetih i šezdesetih |
PišeMarija TONKOVIĆ
Upravo ovih dana prije svega četiri godine otvorena je Galerija Badrov. U tom kratkom razdoblju postala je referentnim mjestom promoviranja, ali i prikupljanja građe fotografske umjetnosti. Sustavno, ali počesto i sretnim slučajem pronađen je i prikupljen značajan dio hrvatske fotografske baštine. Najnovije akvizicije, koje sada predstavljamo izbor su s izložbi iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Višestruko je zanimljiva činjenica da nam iz današnje perspektive otvaraju mogućnost očitavanja mnoštva socioloških implikacija.
Iako su recentna istraživanja pokazala da su mnogi naši autori u vizualnom izričaju već tada otvoreni daleko avangardnijim promišljanjima i realizacijama, ipak se većina etabliranih fotografa radije odlučuju izložiti starija djela nastala u prethodnom desetljeću, a tek su mlađi autori, razumljivo, zastupljeni novim radovima, što ukazuje na stanovitu atmosferu osluškivanja i klasicističku zaleđenost.
Kao startnu poziciju za nove ideje i praksu uvriježilo se 1950. godinu smatrati razdjelnicom između već historiziranog razdoblja u razvoju fotografije i modernosti odnosno suvremenosti. U pedesetim godinama omekšavanjem političke klime socijalistički realizam biva postupno, iako ne u potpunosti nadvladan. Slabi ideologiziranost i počinje popuštati kontinuitet tradicionalizma. Javlja se i zamor socijalnim fenomenima koji su presloženi da bi se mogli sažeto dokumentirati. Autori sve više koriste karakteristike imanentne samom mediju fotografije, promovirajući inovativni pristup i sve se češće opredjeljuju za simbol ili metaforu. Forma postaje dominantna sadržaju, koji više nije primaran. Veliku ulogu odigrao je program grupe EXAT 51 o izjednačavanju čiste i primijenjene umjetnosti, koja se oslanja na postavke Bauhausa. Ponovno se naziru europske vizure i perspektive i obnavlja znatiželja.
Fotografija također dijeli sudbinu ostalih likovnih umjetnosti. To je vrijeme otvaranja i odmaka od ideologiziranosti. Izvlačenje iz socrealističke estetike i uvijek budne cenzure, slabljenje nadzora nad fotografijom, odnosno njenom zamišljenom ulogom u političkom cilju izgradnje države, omogućilo je ostvarivanje bitnih pomaka novim temama, estetici i idejama. Stvoreni su uvjeti za obnovu i suvremeno problematiziranje fotografskog izraza. Djela vodećih autora reflektiraju promjene u osnovnim koncepcijama fotografske umjetnosti. Do početka šezdesetih godina prihvaćeni su svi aktualni pravci fotografskog modernizma. Pojavljuje se težnja za apstrakcijom, prisutne su ideje geometrizma aktualne konkretne umjetnosti ili kinetizma.
Presudan utjecaj i na našu sredinu imala je autorska izložba Edwarda Steichena «Ljudska obitelj» (The familly of Men), koja je nakon svoje premijere 1955. godine u New Yorku dvije godine kasnije predstavljena i u Zagrebu u sklopu europske turneje. Steichen humanističkim pristupom u sagledavanju stvarnosti želi povezati sve narode različitih iskustava i sudbina. U prvi plan stavlja čovjeka i portret izdiže na razinu simbola (Branko Balić, Aleksandar Kukec). Ova izložba uz slobodniji protok informacija i upoznavanje s tekovinama agencije Magnum bitno će proširiti vidike i hrvatskim fotografima. Fotografije su pročišćene od viška deskriptivnosti i bitan postaje odnos ljudi prema urbanom pejzažu. Nije zanemariv ni utjecaj filmova talijanskog neorealizma poglavito kod autora koji se i profesionalno bave fotoreportažom (Mladen Grčević, Pavao Cajzek, Mladen Tudor).
Otvaranje u likovnim umjetnostima i prodor apstrakcije vodili su otkrivanju nove slike stvarnosti. Slikari i kipari vezani s jedne strane na tradiciji, a otvoreni s druge avangardnim strujanjima, našli su u našem krajoliku mogućnost kako biti realističan i apstraktan, lokalan i univerzalan. Nadasve su Gliha i Šimunović svaki na svoj način ostvarili tu novu sliku pejzaža. «Gromače» i «Međe» postale su aktualnom paradigmom hrvatske umjetnosti prepoznate i u svjetskim razmjerima. Bogatstvo novootkrivenih tematskih sadržaja u likovnim umjetnostima odmah su prihvatili i fotografi. Nastavljaju se i trajne preokupacije temama pejzaža i kulturnih spomenika, međutim iščezavaju grafičke sjene, a naglasak je na ritmu i geometrizaciji puristički odabiranih motiva. (Milan Pavić, Nino Vranić, Vilko Zuber).
Niz izložbi pod nazivom Nove tendencije dio su međunarodnog pokreta i direktno su inicirane od exatovaca te je Zagreb ujedno i njihov centar od 1961. godine...
