Edo Osredečki
Da se ne zaboravi…
Piše
Edo OSREDEČKI
Pažljivom čitatelju prošlog broja Epohe nisu promaknuli naslovi «Ovaj Festo nije ono za čime težimo» i «Sadašnji Festo ne odgovara svome eko sustavu prve dekade 21. stoljeća», koji upućuju na nova traženja i rješenja bolje organizacije i realizacije. Već sama činjenica da se u ovom dijelu svijeta događa promocija promocije, govori sama za sebe u najpozitivnijem smislu te riječi. No, možda smo svi skupa impresionirani globalizacijskim paradama i obilnim novčanim podlogama koje prate takve manifestacije. Dakako, živimo u jednom novom svijetu prave inflacije korporativnih informacija, pa je razumljivo da stremimo boljem, a to bolje ne mora uvijek značiti još više ljudi u vrhu i oko organizacije, nego racionalizaciju ovoga što se postiže proporcionalnim snagama stručnog trusta mozgova.
Od relativno skromnih dana svoga nastanka hrvatske korporativne komunikacije funkcioniraju i obnavljaju se iz generacije u generaciju. Kao i u svakoj uspješnoj struci, tako se i u ovom slučaju radi o hvalevrijednoj upornosti, primjernom znanju za proteklo doba i svladavanju prepreka koje su stajale pred novim pothvatima — osobito u poslovnom životu (tadašnje planske privrede). Pritom svakako treba voditi računa da organizacijski vodeća nadgradnja nije reproducirala samu sebe na način kako se dijele amebe, tj. da iz jedne funkcije automatski izrastaju dvije ili više koje s vremenom postaju važnije od onoga zbog čega zauzimaju konkretno mjesto na stolici tijekom jednog sastanka previše. Drugim riječima, po Hendricksonovom zakonu:
«Ako problem iziskuje brojne sastanke, na kraju sastanci postaju važniji od problema.» Odnosno, ako to parafraziramo na naš slučaj, dobit ćemo poučak: «Ako u organizacionoj pripremi posla ima puno prevažnih funkcija, onda funkcionari bivaju važnijima od kreativnih subjekata zbog kojih su se okupili.»
Ne samo prijatelji struke nego i obični građani ostaju zadivljeni onime što na Festu pruža izabrani sadržaj promidžbene umjetnosti u dobu gdje se isprepliću fantastika i stvarnost. Nekada kad su se slike risale, a slova crtala, a zatim lijepila s letrasetovih araka, umjetnost oglašavanja je proživljavala svoj klasicizam, pa je bila upućena na svladavanje gotovo obrtničkih vještina kako bi se dosegnula poruka od javne zapaženosti. Slično vrijedi i za nove tehnologije foto i filmskih / tv zapisa. I onda i danas bio je bitan trik kroz koji se poruka prodaje vjerojatnom konzumentu. Ipak, razlika je u tome što više nismo impresionirani izvan hrvatskim dostignućima, jer domaća proizvodnja nudi i tehnologiju i dostiže istu razinu na kojoj operira svjetska korporativna komunikacija. Zapravo, ono što je za moju generaciju bilo sekundarno, danas je postalo primarno. A to je Festo, jer je sve ostalo u drugome planu. Oni koji su nekada zavrtili sva ta zbivanja bili su više okupirani sinergijskim značenjem postojanja i održavanja struke kroz skup godišnje skupštine ili simpozij s razmjenom stručnih mišljenja, pri čemu bi jedna popratna izložba (izložbica) bila samo dokazom postojanja i smisla djelovanja. Bez obzira na sveopći stereotip kako su pećinski ljudi iz nekih partijskih komiteta bili prirodna nepogoda za prozapadni zanat «reklame i propagande», skupina inteligentnih ljudi iz profesije Ekonomske propagande našla je načina kako nadmudriti rigidne seljačine iz marksističke pučke škole, usprkos toga što Marx nije u svojem Kapitalu posebno obrađivao područje viška vrijednosti kroz zavođenje proletarijata putem reklame za robu široke potrošnje. Naši spin doktori uhvatili su se floskule samoupravnog socijalizma u okvirima ourizacije poduzeća i potrebe za informiranjem samoupravljača, kao i dekorativnim sadržajima što su za brojnih revolucionarnih obljetnica ipak iziskivali poznavanje grafičkog dizajna. Zato danas ne možemo zanijekati poneko objektivno dobro rješenje koje promiče ideju crvenog puta u bolju budućnost, kao što to ne ćemo učiniti ni u slučaju kreativne dosjetke na globalnome crvenom tepihu Paris Hilton i njezinih sljedbenika. Sve u svemu, danas je ipak promocijska potpora sveopćem marketingu i logičnija i nužnija, jer sva sila brandova iziskuje i geometrijsku progresiju ideja za njihovo egzistiranje i distribuciju u ambijentu eksplozivne potrošnje. Neupitan je i mehanizam selektivnog prezentiranja promidžbenih ideja, jer dobar uradak može biti institucija sam po sebi, za razliku od doba kada smo u oskudici potrošnih dobara tražili dobar proizvod koji je polučio najzanatskiju cjelovitost u javnom prikazivanju. Naglasak je bio na profesionalno kompletno artikuliranoj kampanji i na naslovu (agenciji) koji je proizveo posao. Sve u ime isticanja cjelovitosti «udruživanja rada i dobara» za dobrobit socijalističkog potrošača koji je kanalizirao svoju «potrošnju» u izgradnju vikendica i eventualni turizam kolektivnog kupovanja u Trstu i Grazu...
