Fotografija kamermana i snimatelja HTV-a
Vladimir Kos
Trla datrla, da trla, trla trla datrla...
Piše
Vladimir KOS
Jedni su «prešli» , drugi su «došli». Dočekale su ih zastave crven – bijeli -plavi s ušivenom petokrakom. Skrivene ispod kreveta čekale su dnevno svjetlo - barem mjesec dana prije dojdeka, kak Zagorci veliju. Onako zrolane, u crnom glotu kojim su se pokrivali prozori za vrijeme bombardiranja bile su samo izraz nade i velikog iščekivanja... Par mjeseci prije, saveznici su bombardirali Borongaj, Željezničku koloniju, Kustošiju ... – letili su vlakovi u zrak, obiteljske kućice, «vulice nije bilo za prepoznat»... Naivci i djeca su se pitali – «kakvi su to saveznici, koji ti bacaju bombe na glavu»? Quod licet Iovi, non licet bovi – reklo bi se u ne tako dalekoj Andautoniji, ali prije 2000 godina. Povjesničari su rekli da je «Ante s velikim vlehima», 10. travnja potpisal nekaj, kaj se baš saveznicima nije jako zdopalo. Da ne duljimo, pjesmica «Puška puca, a top riče» postala je out, Antino poprsje je završilo na polici Gliptoteke, a «Drugarska se pjesma ori» i «Uz Voljenog i Staljina nas neće ni - pakao smest» - odzvanjalo je sa svakog vugla, razme se i s radija. Špicname onog u pjesmi «prvonavedenog» bolje je ne spominjati, jer je danas zaštićeni brand... Džugašvili je «i onak» otpiljen l948., i kaj sad? Harmonika je kao tsunami dotandrkala s istoka - iz raznoraznih gudura, jaruga gornjih i donjih, pustopoljina, goleti i papratonosnih šuma. Njeno onomatopejski rečeno «trla datrla, da trla, trla», mamilo je opanke i obojke na ples, za plesače – kolo, za ostale i povijest - dance macabre. Povratni val tsunamija, sa zapada na istok bio je još razorniji.
Britanci su se «pravili Englezima», ništa nisu čuli - ništa nisu vidjeli. Oni su ionako preferirali B. Brittena, Londonsku filharmoniju i G. F. Händela. Ostala su sjećanja, skrivene – neotvarane arhive, nekažnjeni «plesači i koreografi»... Kozaračko i ostala raznorazna kola plesala su se raspojasano i na Jelačić placu, za opuštanje... Pokraj spomenika Banu Jelačiću vilo se kolo vilovito, sred pušaka bajoneta dugmetara je postala znak novog vremena. U predahu muziciranja, za odmor bi se reklo, slavljenici su pušili «Lucky Strike» i gledali američke crtiće (svakodnevni «žurnal» i njemački filmovi «s Felbingerice» ili «šestice» na trgu projicirali su se već tijekom rata nekoj drugoj publici). Zvijezda svake večeri bio je bez sumnje Popeye, njegove špinatoidne eskapade dovodile su publiku do ekstaze. Veselje je kratko trajalo, jer je nekakvi komesar iz «komande» zabranio prikazivanje Popeyevih pustolovina zbog kapitalističke, neprijateljske propagande... Sljedeći dan (pardon noć) fanovi su čekali svog platnenog junaka, ali uzalud. Nije pomoglo niti skandiranje - Roreče, Roreče, dajte nam Roreče!
Tako je Popeye postao Roreče i neprijateljski element u istom danu. Uostalom neprijatelj nikad ne spava... to se zna, ostalo je sve traženje «crvene niti» na latinici i ćirilici, a tko drugačije kaže, taj kleveće i laže.
Zbog «boljeg sutra» - trebalo je pokazati odlučnost na revolucionarnom putu. Netko je otvorio slavinu i revolucija je potekla, ali ne kap po kap, nego bučno, silovito, slap po slap. Drugovi odozgo su sagledavali situaciju i kad god je trebalo /!/- zatalasali su mase. «To je bila zacrtana linija od koje se nije smjelo odstupiti, drugarice i drugovi... na tom putu trebalo je mobilizirati napredne snage» - odjekivalo je s govornica. Slijedila su beskonačna trabunjanja o zbijanju masa, unutarnjim i vanjskim neprijateljima, zemlji Velikog oktobra, svijetloj budućnosti i bogtepitaj čemu još. Mase su uskoro bile «zbijene» na dobrovoljnim radnim akcijama, pisale su se parole, čitale su se zidne novine, a drug Voljeni je jašio na čelu kolone - da nebi bilo ideoloških skretanja.
To je, reklo bi se, bliska, skliska nam povijest. O kralju Arturu i Vitezovima okruglog stola nagađa se svašta, crtaju se stripovi, snimaju filmski spektakli. Henrik VIII je upao u sve udžbenike povijesti sa svih svojih osam žena, a da o Punskim ratovima ne govorimo. O našim bliskim susretima sa samim sobom treba razmisliti, za utjehu - potomci dekapitiranih u Francuskoj revoluciji 1789. «s jedne i druge strane» ne razgovaraju još dan danas...
