Uvodnik
Fotografija kamermana i snimatelja HTV-a
Glumim, glumiš, glumi, glumimo, glumite, glume…
Razgovarajući nedavno o ljudima našeg vremena, sa svojim dobrim prijateljem iz studentskih dana, od njega sam dobila odličan savjet. Naime, komentirajući neke naše poznanike, zaključili smo kako se nakon druženja s nekima od njih čovjek osjeća izmožden, iscrpljen i prazan, a moj prijatelj je na to dodao: »Tako se osjećamo zbog togašto u društvu tih ljudi moramo glumiti, jer njihova neiskrenost u nama rađaodbojnost i automatski smo u njihovu društvu u nemogućnosti biti potpuno otvoreni i iskreni.« Moj dragi sugovornik je nešto kasnije krenuo kući, a ja sam još dugo razmišljala o tim njegovim riječima i počela sama sebe preispitivati: s kim sam to najmanje glumica, a s kim moram najviše glumiti? Odgovori su dolazili sami od sebe. Gluma je ponekad pretvaranje i nešto što srce ne podnosi, a danas je sve više ima u svakodnevnom životu i gotovo ju je nemoguće izbjeći…
Dovoljno je otići na internet i sresti milijune nadimaka iza kojih se kriju ljudi sa svojim pravim imenima. Nadimci su krinke tih ljudi, tih samozvanih junaka i antijunaka… Možda ih je gruba stvarnost prisilila da svoje stavove ne iznose pod svojim imenom i prezimenom, pa su odlučili na javi lagati, a na internetu govoriti istinu. Ili pak govore istinu u stvarnosti, a na internetu uživaju u laganju sebi i drugima. Bilo kako bilo, ti nadimci su dobar pokazatelj da živimo u vremenu kada ljudi više nisu to što jesu, nego se pretvaraju u šifre, lozinke, nadimke, registarske brojeve... Jeza koja nas prolazi već pri pomisli o nekim pomračenim umovima koji u toj tajnovitosti nalaze posebnu nasladu, dovoljna je za savjet djeci da spomenute sadržaje konzumiraju s posebnim oprezom te da ne vjeruju baš svakom nadimku koji im u virtualnim prostoru zakuca na prozor i poželi se s njima družiti.
Idući ulicom idemo internetom, guramo se i susrećemo u gužvi s tim istim ljudima koji dane i noći provode ispred zaslona svojih računala, što na radnim mjestima što u svojim domovima, a ne znamo tko je tko od njih. Možda je osoba pokraj koje stojimo dok se vozimo u tramvaju upravo netko s kim smo se noćas svjesno družili na internetu pokriveni nadimcima ili su se naši skriveni identiteti noćas slučajno dotaknuli… Tko zna koliko skrivenih identiteta ima svatko od nas… Ipak, najbolje je vjerovati onome koji ima samo jedan identitet, samo svoje pravo ime i prezime i samo jedno lice kojim se koristi u svim životnim prilikama.
Nisu bez razloga gradske ulice na prijelazu tisućljeća urodile pitanjima tipa: »iz kojeg si tifilma« ili »u kojem si ti filmu« ili frazama kao što su »ufurati se u film« i »furatisvoj film«… Kada netko kaže za nečiji način ponašanja da je to njegova furka, zapravo želi reći kako je ta osoba na koju misli »u svom filmu«, a to znači da ta osoba definitivno nije uklopljena u društvenu većinu, nego živi, izražava se i djeluje na poseban – sebi svojstven način. Apsurd u svemu tome je to što ispada da je svatko tko živi istinski i po svojem zapravo najveći glumac u nekom svojem filmu, a većina koja pleše kako vremena sviraju ispada iskrena i podatna. A sve je upravo obratno od onoga kakvim se čini.
No, ne govorim sad o glumcima koji su u svojim filmovima, jer jedino su ti filmovi oni pravi, nego o onoj većini koja misli da je pozornica svaki korak i svaki susret, o onima koji smatraju da smo svi mi glumci u jednom te istom filmu (po njima jedinom ispravnom, istinitom i valjanom) čiji scenarij piše vrijeme, a čiju režiju potpisuju trenutačne društvene norme. No, na njihovu žalost, istina se ne može odglumiti, kao ni sreća ili tuga... Oni glume zbog glume… Misle da moraju glumiti tu naglašenu valjanost i ispravnost… Zbog samog postojanja. Zašto, kad je ispravnost oduvijek bila sama sebi dovoljna i nenametljiva?
Svi u posljednje vrijeme idu u lounge barove (imena tih barova stalno se mijenjaju pod utjecajem globalizacijskih trendova), a kad neko novo mjesto postane in, znatiželja se javlja u svima nama i sve više čujem od svojih prijatelja: »ajmo i mi tamo…«. Pozornice se mijenjaju iz dana u dan, iz sezone u sezonu, baš kao i glumci…
Zajedništvo je dobro kada je provjereno, a ne kada je bezglavo i sumanuto. Doći na neko okupljalište, u bilo kakvo društvo tek tako (jer tamo idu svi), znači biti dio krda koje bezglavo bilježi svoju pripadnost vremenu i prostoru. Kolektivna gluma nekoga izmišljenog komada u ovom našem vremenskom procjepu čini mi se imitacijom svega što je već bilo i svega što je svima nepoznato, a što bi tek trebalo biti, s ciljem udovoljavanja nekom strogom inspicijentu nekoga mračnog kazališta.
Upravo zbog te glume, druženje s ljudima nije više bezbrižno kao nekada, kada smo se kao djeca igrali u pješčanicima parkova s kanticama i lopaticama i zajedno gradili dvorce u pijesku i kada je trenutak trajao cijelu vječnost. Tada nismo jedni druge pitali čiji je dvorac, moj ili tvoj. Jednostavno smo uživali u igri, zajedništvu i kreativnim zahvatima svakoga od nas: dvorskim prozorima, vratima i zastavicama koje su se vijorile na tornjevima. Danas svi jedva čekaju susrete s bivšim kolegama i kolegicama iz pješčanika kako bi se hvalili svojim dostignućima. To međusobno hvalisanje ne mogu više smatrati opuštenim druženjem, nego običnom scenom za pokazivanje. Shakespeare je davno otkrio tu istinu, da je život pozornica na kojoj svi igramo svoje uloge. Moja mama me često zna podsjetiti na stihove Shakespeareove pjesme Seven Ages ofMan u kojoj Shakespeare svijet uspoređuje s pozornicom na kojoj svatko od nas ima svoju ulogu:
»All the world's a stage,
And all the men and women merely players,
They have their exits and entrances,
And one man in his time plays many parts…«
Prizivajući Shakespearea ponovno u moj život, osjećam se lakše i odjednom mi je ljepši svijet jer, istina je, svi mi nešto glumimo, ali ono što veseli je spoznaja da postoje i odmorišta od te glume, a to su trenuci provedeni s našim najbližima, u čijem društvu sigurno nitko od nas ne glumi i nema potrebu pričati o svojim postojećim i nepostojećim, utemeljenim i neutemeljenim dostignućima, osim ako se ne radi o skupu šire obitelji gdje opet svijet postaje pozornica, a mi glumci.
Proslave mature najbolji su primjer pozornice na kojoj se susreću stari prijatelji iz školskih klupa. Danas su to glumci koji spremno dolaze na takve skupove, odjeveni u najskuplje kostime i odijela, a već izlazeći iz skupih limuzina iz svojih torbica i džepova vade razne glumačke rekvizite: albume i mobitele s fotkama, imovinske kartice, zvučne posjetnice i druga prezentacijska pomagala. Nakon uvodne nelagodne šutnje počinju prve prezentacije - uvijek iste, s jednim te istim ciljem: impresionirati publiku svojim dostignućima, razinom obrazovanja, dobrim poslom, izborom društvenoafirmiranoga bračnog partnera, brojem djece razmještene po najpoznatijim svjetskim učilištima, nekretninama, putovanjima, prestižnim hobijima. Svaka sljedeća prezentacija mahom je impresivnija od prethodne. Na svim tim okupljanjima obljetničkog karaktera uvijek se ponavlja ista priča i isti scenarij, pa nije čudno što ih neki s pravom izbjegavaju.
Usred jedne takve večeri kada sve priče minu i konverzacije utihnu, društvo se polako počinje osipati. Dižu se prvi i najodgovorniji prema obitelji i poslu i odlaze, a ostatak društva prelazi na spasonosne viceve o Muji i Hasi. Hvala Bogu uvijek se nađe netko tko zna razmišljati i o dobroj atmosferi, pa za kraj zapjeva neku staru, svima znanu pjesmu, a drugi je spremno zapjevaju s njim, nostalgično se opuštajući i ne razmišljajući ni o čemu drugom nego samo o vremenu u kojem su bili sretni i mladi. Naviru sjećanja, poneki put poteku i suze, a vrijeme kao da je opet na trenutak stalo i kazaljke sata kao da upiru svojim vrhovima upravo na njih i čine ih važnima u tom vremenskom procjepu. U to nekome zazvoni mobitel, netko je već umoran, oblače se kaputi i čarolija nestaje, a vrijeme nastavlja s otkucavanjem. Poziva se konobar, sređuje se račun i cijelo društvo lagana koraka odlazi... Opraštaju se stišćući jedni drugima ruke, ljube se i dogovaraju nove susrete, interesno se grupirajući. Svi žele ostaviti što bolji dojam, žele da se njihova dostignuća zapamte. Svi oni opet su glumci, vraćaju se svojim ulogama, još na tren, prije odlaska na počinak prije kojeg će skinuti svoje krinke i usnuti snove o svom djetinjstvu, pješčaniku i prvom plesnjaku…
I kako to da uza sav taj trud tih marnih ljudi koji glume na svakom koraku i u svakom društvu, i uza sve to promoviranje vlastitih dostignuća, ipak najviše pamtimo nečiji prvi osmijeh, prve korake, naše prve poljupce, prve suze i prvi ples? Kako to da unatoč svim dostignućima naših ozbiljnih života još uvijek u nama nešto zatitra kada čujemo neku staru pjesmu i kada u zraku osjetimo miris novog proljeća, toliko po mirisu istog kao sva ona stara koja su uvijek donosila nešto novo? U ozbiljnom životu nema više te istinske napetosti i neizvjesnosti u zraku i sve te priče o nečijim silnim uspjesima čine nas ravnodušnima. Više vrijedi jedna igra u pijesku bez krinki i prenemaganja od tisuću odglumljenih susreta i odmjerenih osmijeha koje primjećujem u odraslom svijetu. Dobro moj prijatelj veli: »Druži se s ljudima koji te odmaraju i s kojima možeš biti opušten, jer ne nose maske.« Pažljivo ga slušajući, odlučila sam poslušati njegov savjet, jer kako je rekao Shakespeare »cijeli jesvijet pozornica«, a svi mi ionako za vrijeme dana i života glumimo svakojake uloge, ovisno o tipu kazališta i publike, a odmoriti se ponekad od te glume – divno je i pobjedonosno.
Toliko je loše glume na svakom koraku da je odlazak u kazalište pravo osvježenje i zapravo nalik na otrježnjenje, na posjet nekom istinskom svijetu koji nam izmiče, za razliku od ovoga lažnog u kojem živimo. Svaka emocija na licima kazališnih glumaca djeluje tako iskreno da nakon toga ne možemo ne primijetiti loše odglumljene emocije naših ulica…
Iskreno vaša Elia Patricia Pekica Pagon
