Fotografija kamermana i snimatelja HTV-a
Edo Osredečki
POLITIČARI, OPREZ!
/ nastavak iz prošlog broja /
Piše
Edo OSREDEČKI
Novi politički imidž: od odijela do političkog turizma
Stara balkanska poslovica «Daj čovjeku vlast, pa da vidiš kakav je.» ponovno je kroz tranziciju oživjela u svom punom značenju na ovim našim prostorima. U većini slučajeva, mora se priznati, naši politički pregaoci marljivo rade na sebi. Odijevaju dobra odijela, idu na satove stranih jezika, imaju inozemne «spin doktore» i domaće glasnogovornike, brojne savjetnike (da bi lakše izabrali kojeg će žrtvovati kad nesmotreno potpišu neki važni papir i sl.)... Većina njihovih aktivnosti usmjerena je na politički turizam, pri čemu nastoje ne povrijediti dojučerašnje okupatore, dodvoriti se stranim krugovima i pod cijenu uhićenja onih osoba(generala) koji su ih doveli na vlast. Naveliko se grle i ljube sa svojim domaćinima iz drugih, različitih kultura kao da su zajedno ovce pasli na balkanskoj ledini, pa se stječe dojam da imamo vođe od formata bez kojih svjetska politika ne može egzistirati. Istina, slični protokolarni gafovi događaju se i nekima čije su države izmislile diplomatski protokol, pa smo vidjeli kako bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw bezuspješno pokušava izljubiti turskog premijera Erdogana (po poslovičnom turskom običaju), ali se Erdogan izmiče, jer mu želi neverbalnom komunikacijom pokazati što misli o britanskom odlaganju pristupnog termina Turske u EU. Slični, bezuspješni, pokušaj zapazili smo kod jednog našeg političara svjetskog formata koji na vratima Downing Streeta 10 pokušava zagrliti Tonyja Blaira, a ovaj se na da držeći ruku i tijelo na odstojanju u stilu diplomatske hrvačke poluge. Na posljetku, Tony odnosi pobjedu. Uostalom, nije svatko španjolski profesor fizike i (pre)srdačni tajnik EU Javier Solana. «Što smije Jupiter...» itd. U skupini nespretnih i posebno neotesanih prednjači svakako bez konkurencije G.W. Bush. On ne propušta ni u jednoj prilici u tuđoj zemlji dijeliti lekcije iz demokracije dok istodobno provodi vijetnamizaciju Iraka. Čini se da bi većina, ipak, trebala imati uzor u distanciranom i inteligentnom ruskom predsjedniku Putinu, ali i u današnjoj opreznoj ruskoj diplomaciji. Neumjerena srdačnost ne mora uvijek značiti uspješnu suradnju i dobre bilateralne rezultate. Možda bi nekima koji osobni protokol stavljaju iznad propisanog, koristila snimka posjeta britanskog kraljevskog para 1992. godine SR Njemačkoj. U toj prigodi je svaki promatrač od zanata mogao iščitati tko je tko u procesiji uzvanika i kuda pripada po svom statusu i bez posebne najave njegovog položaja. U međudržavnim protokolima nije potrebna poniznost predstavnika malih država u čekaonici EU, ali će svakako biti uputna distancirana odmjerenost u svakoj prilici. Vrlo često se srdačni znakovi mogu protumačiti pogrešno, a osobito ako ih se emitira na neprimjeren način u primjerenoj situaciji. No, taj nedostatak diplomatskog bontona nije najveći propust u emitiranju političkih poruka, već je pogibeljnija silna želja malih političara da se pokažu drukčijima - većima nego što stvarno jesu, jer su se našli u klubu za čije članstvo se plaća skupa ulaznica.
Veliki ljudi u malim prigodama, ili kako biti tamo gdje ne moraš
U domaćem okruženju, već je došlo vrijeme za odbacivanjem socijalističkih stereotipa u odnosima s glasačkim skupinama javnosti. Tako npr. visoki politički vođa NE bi trebao otvarati svaku novu benzinsku crpku, motel, novi pogon kobasica u mesnoj industriji i dr. – pri čemu još usput daje izjave novinarima o važnim državnim pitanjima i sl. Općenito, komuniciranje visokih državnih dužnosnika na cesti – neprimjereno je. Iako se neki silno trse u provođenju tzv. «detuđmanizacije», ne bi trebalo zaboraviti da je prvi hrvatski predsjednik, iako naturščik u provođenju odnosa s javnošću, znao kada, kako i gdje održavati konferencije za novinare – sviđalo se to nekim novinskim poletarcima ili ne. Mnogi među njima, usput su podučeni kako se uvijek trebaju predstaviti, ali i biti primjereno odjeveni i sl. Današnji naši političari ne će biti nimalo omiljeniji zbog svoje naglašene uslužnosti i želji za sviđanjem piscima tiskanih i snimanih vijesti koji od njih mogu dobiti mišljenje i prilikom ulaska i izlaska iz vozila i pri ulasku u parlament ili u kućnu vežu... Ujedno bi trebali shvatiti da im njihov položaj implicite na daje status sveznajućeg, osobito u situacijama u kojima se može primijeniti ona latinska «Caesar non supra grammaticos.» Dakako, vrijedi i ona da «Orao ne lovi muhe», pa svaki beznačajni predmet ne bi trebao biti u ingerenciji javnog nastupa (visokog)političara. Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog poučne izreke koja se pripisuje W. Churchillu, da je «Pravi diplomat onaj koji dva puta razmisli prije nego kaže – ništa.»
Politika kao izbor/ Političari kao uzor
Politička manjina je proizvod svog naroda. Biračka javnost u fizičkom i duhovnom utjelovljenju svojih političara dobiva ono u što je projicirala svoje želje i životne ideale. Narod je u stanju izabrati ono što u nekoj drugoj kritičnijoj sredini ne bi prošlo, ili čak ne bi došlo u situaciju da se nađe na izbornom meniju. Uistinu, glasačka javnost nije svjesna da svojim izborom šalje poruku i o svojoj civilizacijskoj kompetenciji. Ako ljude ne smeta što političku zvijezdu ganja policija zbog prometnog prekršaja ona joj uskraćuje poslušnost te ako isti političar gradi bez dozvole, pa mu njemu slični (odn. gori od njega) retrogradno izdaju tu službenu dozvolu (dok godinama ignoriraju zahtjeve ostalih građana), ako isti dužnosnik obećava, pa ne ostvaruje obećano - onda nije problem u političaru nego u narodu koji ga i dalje bira. To jednostavno znači: samo nastavi dalje tako, naš miljeniče, jer mi volimo nered, pa ako si ti takav i mi možemo biti tebi slični. No, varaju se - njima ne će biti oprošteno, jer oni su gomila koja je odradila svoje za vrijeme izbora. Štoviše, prijestupi protiv javnog reda na razini uljuđene zajednice, ne smetaju ni njegove stranačke kolege, jer da imaju drukčiji svjetonazor, ne bi ga štitili i čak favorizirali u izboru za ispražnjeno mjesto u stranci. Zaista, željeli ili ne, moramo se (barem djelomično) složiti s onom da «Svaki narod imavlast kakvu zaslužuje.» Uzalud svakojaka naklapanja tzv. političkih analitičara u ovoj našoj barici političkog okruženja, kad neosjetljivi biraju one koji su još manje osjetljivi na tečevine suvremene civilizacije. Zato, upitajmo se što bi trebalo krasiti osobu koja djeluje u politici:
1/ Poštenje?
2/ Neporočnost?
3/ Obrazovna kompetencija?
4/ Životno iskustvo na ozbiljnim poslovima?
5/ Još nešto, možda, drugim redoslijedom?
Proizvod svog naroda ili obratno...
Pravo većine na izbor vladajuće manjine je također dio odgovornosti koju dijeli društvo što se stjecajem brojnih okolnosti našlo u zajednici koju zovemo državom. No, ima li baš svaka takva zajednica pravo na naziv «država», ili je ta odrednica pretenciozna za sredinu koja upravo pliva na pogreškama svih razina trodiobe vlasti. Tko je odgovoran za što? Tko tu kome polaže račun za sebe i svoj posao s odgovornošću snošenja posljedica? Je li time što je zaposlen kao političar automatski amnestiran? Znaju li iz pučke škole novije politike povijesti za slučajeve kao što su bili afera Profumo, zatvorska kazna za Johnsonova ministra Spira Agnewa, Watergatesku aferu i Nixonovu demisiju, ostavku japanskog ministra prometa radi željezničke nesreće s težim posljedicama, itd., itd. Ni narod, pa ni politička opozicija nisu osjetljivi na promašaje koji su koštali državu, odnosno porezne obveznike, jer je ista zajednica demokratski opredijeljenih ljudi predugo živjela u inkubatoru prijašnjeg sustava i ostala nostalgično vezana za nered, koji je ipak primarno proizvod ovog mentaliteta i sličnih kulturoloških utjecaja iz prvih petoljetki socijalističkog koračanja u bolji život. Podsjetimo se: je li tko odgovarao za promašenu izradu putovnica s tvrdim koricama, ili poradi besmislenih sastančenja oko novih naziva ulica i trgova, tko je dao nalog da se ukine JMBG sa svim posljedicama koje imaju tisuće građana i stotine administrativnih jedinica zbog toga gafa? Bi li to netko trebao platiti, po istom principu kako se plaća pogrešno parkiranje ili zakasnina kredita. Nitko se ne pita i ne proziva zbog tih i sličnih traljavosti, jer takvi potezi daju pravo na istovrsno ponašanje: šlampavo, neodgovorno i na tuđi trošak po onoj...
